Mislite nemoguće. Takav horor ne može više da se ponovi. Verovatno ste u pravu. Alternativa je nezamisliva.


Sada ponovo zatvorite oči. Vratite se u 2003. u jedno malo selo Goraždevac. Deca se kupaju. Odjednom kuršumi kreću da lete prema njima, ostavljajući dva dečaka mrtva. Jedini zločin koji su počinili jeste da su rođeni kao Srbi.


Ubice nikada nisu nađene, i sada ti bolesni umovi, 12 godina kasnije ponovo uzimaju puške u ruke i ponovo pucaju u DECU, čiji je jedini zločin što su Srbi. Ovoga puta su ubice promašile, ali ne sumnjajte da će pokušati ponovo. I ponovo. I ponovo. I ponovo...


Sada, otvorite oči i udahnite duboko, jer reakcija Evrope, sveta, svih normalnih ljudi mora biti užasan bes i napor da se tako nešto spreči. Ali ne...


Osim metaka monstruma, i tišina je ta koja ubija Srbe na Kosovu i Metohiji.
U tišini ih ubijaju, pale kuće i automobile, ruše spomenike, brišu svaki trag njihovog postojanja, a ide se toliko daleko da i srednjovekovni vitezovi i kraljevi sada “moraju” da menjaju veru.


Nema natpisa poput “Je suis un Serbe”. Suze i empatija su namenjene drugima, valjda naša deca nisu podjednako vredna kao bilo koje drugo dete bilo gde na svetu.
Kamenčići se i dalje prevrću u Goraždevcu, a srpska deca su ponovo na meti.