Saša Petrović, profesor iz Goraždevca, u čiju kuću su u noći između nedelje i ponedeljka Albanci sručili osam metaka dok je u njoj spavalo njegovo sedmogodišnje dete, kaže da je nakon svega što se dogodilo ozbiljno počeo da razmišlja da li uopšte s porodicom treba da ostanu da živi u tom srpskom selu, u koje su se doselili pre 15 godina. 

Tragedija je i što to njemu ne bi bilo prvi put da zbog metaka i pucnjave bude primoran da napusti svoje ognjište, jer je ratnih devedesetih izbegao iz Bosne...

 

Nisu svi Albanci isti

Saša, ipak, napominje da ne zagorčavaju život Srbima u Goraždevcu svi Albanci. - To je jedna izolovana grupa ljudi, nisu svi. Mi imamo komšije Albance sa kojima se odlično slažemo, poznanike, prijatelje, mnogi od njih su se zabrinuli nakon pucnjave, zvali su, raspitivali se kako smo, iskreno im je bilo žao što nam se to desilo - kaže naš sagovornik.

- Iako volim ovo mesto, počeo sam da razmišljam o odlasku. Da je bilo ko uhapšen, da su pronađeni počinioci koji su te noći kao sumanuti pucali na kuće i trafike po Goraždevcu i skrnavili spomenike, bilo bi mi bar malo lakše, nadao bih se boljitku, ovako stvarno više ne znam. Situacija mi deluje nerešiva, kao priča bez kraja, a najgore od svega je što su napadače kamere koje su postavljene na obližnjim objektima verovatno snimile, ali prosto neko ne želi da ih uhapsi.

 

 

 

Nije ovde u pitanju napad koji se dogodio u nedelju, mi ovde mira nemamo uopšte, sličnih incidenata bilo je i pre samo četiri meseca, i ja prosto više ne znam ni kako sve to detetu da objasnim, kad ni sam sebi ne umem. Plašim se da Albanci neće stati na ovome što su do sada uradili, ovde je sada velika tenzija u vezi sa formiranjem specijalnog suda za ratne zločine, formiranjem Zajednice srpskih opština, i Srbi mnogo ispaštaju. Život nam se pretvorio u konstantni strah - priča Saša.


On je iz Bosne, gde je rođen, otišao ratnih devedesetih, kada je sa familijom jedva iščupao živu glavu, kratko vreme je živeo u Peći, onda u Prištini, pa u Beogradu, odakle se konačno zbog posla preselio u Goraždevac, rodno mesto njegovog dede i oca. Tamo se skućio i planirao da ostane...


- Ali napadi i maltretiranja od strane Albanca iz dana u dan postali su prakasa. Trpeli smo sve do sada, ali je sve do sada bilo drugačije. U ponedeljak ujutru sam u svom kupatilu našao metak, a znam da sam pet minuta pre pucnja bio unutra, kada sam izašao i video izrešetanu fasadu i rupe u neposrednoj blizini sobe mog deteta - završava on.