Doduše, ovo lepo devojče nežnih i tananih prstiju svijenih oko čašice deluje baš kao jedna od tih pesama spevanih u slavu šljive i šljivika - nek neko kaže da rakija ne priliči lepoti...

- Volim rakiju, zašto da ne?! Otkud ta predrasuda da nije „žensko“ piće?! Ne priliči ženi da se napije, možda, ali zašto da ne popije čašicu-dve dnevno... - more, sestro, i litar ako treba, nismo ovde da svedočimo predrasudama, već da slavimo rakiju na istoimenom festivalu u Domu sindikata!

Nejpre je želela i da se predstavi i fotografiše, ali je odustala, na nagovor nešto nadobudnijih drugarica, kako to obično biva, no, ne mari. Miluje se čašica usnama ko mekota poljupca, dok Faraon znalački kibicuje sa strane. Ne, devojče, još koju čašicu namenjenu degustaciji na štandu podruma iz Ljiga.

- Izuzetan poznavalac rakije, ali izuzetan - bez lažne skromnosti svedoči o svojoj stručnosti u koju nimalo ne sumnjamo. Deluje, onako, prozaično, recimo - Ljubomir Jovanović Faraon.

- Probao sam sve! Od šljive preko medovače do orahovače i ovog puta je orah moj favorit, mada nema rakije do šljive, ali ovog puta... - kaže, presipajući pola u sebe, a pola u flašicu, da se nađe za kasnije, koliko da utvrdi gradivo.

A u ponudi naljboljh srpskih rakija zaista svega - sve što od voća rađa u ovoj pitomini pretočeno je u gutljaje, a gutljaji ko san pred zoru, onako najslađi...
- Ih, ovo je posao generacijama! Ja sam snaja, ali zaista najbolja rakija, što valjda ova gužva kod nas i svedoči... - Slađana, lepo lice pradedovske destilerije supruga, nudi da probamo od svega pomalo, baš kako rakiji i treba tepati, ko detetu, polagano, osim u Riletovom slučaju...

- Da izvin’te, odoh malo na vazduh, pa se vraćam! Ma jok, dobro mi je, nego da saberem utiske! Ova ženska uopšte ne udara, uopšte, bre! Kako se beše zove... - višnjevača, prijatelju, a to što ne udara... Koja to žena još nije oborila s nogu muškarca, aman?!

Rile je Ristić Dragoljub, manje prozaičan od Faraona, ali daleko naštimovaniji...
- Odmah se vraćam, nemojte nikud... - nismo sigurni je l‘ poručuje nama ili staklenim manekenkama za pultom, al‘ ne mari.

Polako zamiče za štandovima gađajući izlaz, malko ukrivo, kroz zaljubljene kojima je čašica valjane srpske svetinje rasplamsala emocije...
Zato i rekosmo - pesma nas jeste održala, ali rakiji treba da smo zahvalni, u svakome probudi ono... Pa nešto u svakom slučaju! Manje ili više valjano, tek niko ne ostane ravnodušan. Baš kao kad ugleda lepu ženu, negovanu, mirisnu, sazdanu od svega najboljeg što Srbija ima. Ko ove rakije blagovesne - aj’ živeli!