Tačno je da će prvo biti otvoreno poglavlje 35, koje se tiče Kosova i Metohije, i da će o toj temi biti teško dalje pregovarati jer Srbija je do sada uradila sve što je mogla, a zauzvrat nije dobila skoro ništa. I da se već nazire da će zatvaranje tog poglavlja za našu zemlju i narod biti prilično bolno. Ali opet, situacija je takva, i danas malo toga možemo promeniti.

 

Možda bi sve bilo drugačije da sve vlasti od 2000. godine nisu bežale od teme Kosova kao đavo od krsta, samo da se ne zamere biračima. Tada je i pregovaranje sa EU imalo mnogo više smisla jer su evropski fondovi bili daleko izdašniji. Ruku na srce, i danas od EU projekata kapne poneki evro, ali to više nije to. Najbolji znak je što ni same zemlje koje su osnovale evropsku superdržavu više nisu sigurne u ispravnost svoje ideje. Da ne govorimo o tome što je proklamovana sloboda evropskih granica žestoko uzdrmana migrantskom krizom.


Kada stvari stoje tako, zbog čega onda Srbija treba da ide u EU? Šta je naša korist od tog dugog i mučnog procesa? Suvisli odgovor se u ovom trenutku može naći samo u želji da Srbija za nekoliko godina i sama liči na neke od zemalja EU, ne misleći pritom na Rumuniju i Bugarsku, koje su primljene samo da bi Zapad mogao da duva za vrat Rusiji.


Nama EU treba kako bismo izgradili jake državne institucije koje će biti servis svih građana. Nažalost, mislim da nismo sposobni da to sami uradimo. Da jesmo, dugo putovanje u Jevropu u ovom momentu bi bilo bespredmetno.