Šapuću mi da moj potpis i njihova sreća koštaju po 20.000 dinara, za svaku. Nisam nikakva matematičarka, ali shvatim da će to naš, već posrnuli porodični novčanik utanjiti za još 6.000 dinara mesečno, i tako narednih 6 meseci. Shvatam i da bismo za taj novac nas četvoro mogli otići na bilo koju planinu u Srbiji sedam dana. Moje mozganje prekida otrežnjujući glas starije ćerke: “Ali ja neću sa vama, ja hoću sa svojim društvom.” Muk. Tako sam i ja nekad materi mojoj govorila. Da udarim sad sebi retroaktivno šamar? Ne pomaže.


Gledam zaprepašćenim pogledom u muža. On mi dobošari po mozgu ratom stambenog kredita, računima, životom. Ja njemu dobošarim po mozgu detinjstvom, pravom na radost, srećom što smo odgajili samostalnu decu, spremnu da se od nas odvoje. Histerično stanje u kući, pravi mali porodični rat, a opet negde duboko u sebi svesni da ćemo kad oluja prođe, zajedno, kroz tu mutnu vodu ploviti. On i ja, kao i milion puta dosad.


Gledam opet u taj papir. Smeštaj, prevoz, lekar, animator, osiguranje, učitelj. Mnogo riba. Za svaku po parče kolača. Prebacivanje odgovornosti od agencije, preko direktora, do saveta roditelja. Tanka žica na kraju koje stoji detetovo: “Svi idu” i roditeljsko “Ako svi idu, ići ćeš i ti”. Šetaš se u toru, na kraju te ošišaju.


Danas stojim ispred autobusa i mašem jednoj četvorogodišnjoj devojčici koja je krenula na svoje prvo samostalno zimovanje. Jesam li mogla drugačije?