Uprava škole ćuti. Ministarstvo prosvete nema nadležnost nad time što se u školama nudi i prodaje. Čija je odgovornost? Ko je kriv: pojedinac, kolektiv ili sistem?
Mogu li prazan novčanik i rijaliti država da diktiraju moral i etiku? Da li je to propust učiteljice? Možda školske uprave?


Sam autor sporne knjige kaže da žene tako zove iz milošte. Čista poezija poganštine!
Poezija nastala iz potrebe, a ne umetnosti. Poezija nužde, gde je pesma alat da se politizuje i ono malo umetnosti što je ostalo. Da se onda i to pretvori u kapital. Redom: umetnost u politiku, politika u kapital, kapital u ropstvo – svi te poseduju, a niko za tebe ne odgovara.


Tako i ovde, na kraju niko nije kriv. Učiteljica nije pročitala knjigu koju je nudila ili je njen stav nešto drugačiji od mog, pa je možda mislila da je zbirka sasvim pogodna za osnovnoškolce.


Autor se, dakako, štiti umetničkom slobodom, kad je mogao jedan Bodler, što ne bi i on?! Dabome, niko mu ne brani da veruje u svoju veličinu. Država nije nadležna. Škola je sigurna da je ćutanje zlato, i čvrsto se drži te krilatice. Deca su deca.


Jedino roditelji prihvataju odgovornost i vode borbu sa vetrenjačama. Nisu oni krivi što žive u Srbiji, ali su fakat prepušteni sami sebi, o njima niko ne brine.
Što bi Miljković rekao: „Poeziju će svi pisati.“