Harizmatična Marina Maljković (34) glavni je „krivac“ za buđenje ženske košarke. Tvorac je i selektor „tima snova“ koji je u Budimpešti krunisan titulom prvaka Evrope. Trenutno sedi i na klupi Liona, ali je već sutra po ostvarenju ciljeva koje je zacrtala možemo očekivati i na čelu neke ženske NBA ekipe ili čak na mestu trenera nekog muškog tima.

I van sporta u kojem joj nema premca, po mnogo čemu je jedinstvena i neponovoljiva. Žena sa stavom. Ambiciozna, fakultetski obrazovana, govori pet jezika... Poznata je kao osoba koja u poslu kojim se bavi ne dozvoljava trule kompromise jer je košarci posvetila čitav život. Da nije, mogla je da bira profesiju - novinarstvo, kulinarstvo, modu, fotografiju, glumu...

Bravo, Miomire!

Po kojim vestima bi trebalo da se ponosimo u inostranstvu?
- Konstantno su to uspesi koje ostvaruju srpski sportisti. Poslednji u nizu je mladi teniser Miomir Kecmanović. Lepo je čuti da imamo takve talente.

 

U razgovoru za „Alo!“ priznaje da joj se košarka u više navrata zgadila, ali da joj nije palo na pamet da joj okrene leđa.
- Iako sam rođena u Beogradu, više od polovine života sam provela u inostranstvu, što mi je otvorilo mnoge horizonte. Fotografija i gluma su mi velike usputne ljubavi, ali je košarka, jednostavno, sve to progutala i eliminisala. Mnogo se bavim i motivacionim govorima, imam diplome, mogu da radim i neke druge stvari, ali je košarka teška zaraza - uz osmeh će Marina.

Da niste trener, možda biste bili glumica?
- Možda, ko zna... Intenzivno sam se bavila glumom. Imala sam mnogo amaterskih predstava sa pozorišnom trupom američke škole u Parizu koju sam pohađala. U Nici mi je jedan od predavača bio i Piter Bruk, čuveni britanski reditelj. Kad je gluma u pitanju, obožavam sve što se dešava u mojoj Srbiji. Izuzetno poštujem taj svet i prija mi druženje s tim narodom.

Nove kreacije sprema za OI

Marina važi za ženu od stila. Na utakmicama je često odevena u bluze i majice koje sama kreira, ali razgovor o tome još izbegava.
- Polako, ima vremena. Imamo sledeće godine Olimpijske igre, mogu i tu da se naprave razne kreacije. Nešto će biti - zagolicala nam je maštu Marina.

 

Omiljeni glumci?
- Bilo bi nepravedno izdvojiti nekoga, ima ih mnogo.

Neka pozorišna predstava?
- Hajde, neka bude jedna koja još nije ni napisana... Ogromna mi je želja da uspeh ženske reprezentacije Srbije nekom posluži kao ideja da napravi neku pozorišnu predstavu. To su posebne devojke i nisu samo košarkašice. Imale bi mnogo toga da kažu, bila bi to prilika da ih još bolje upoznate, neke od njih pišu knjige. Dakle, umetnice. Na terenu i van njega.

Umem da kuvam, ali nemam vremena

Koliko imate vremena za kuvanje?

Umem da kuvam. Bavila sam se time jer je u francuskoj školi to obavezan predmet. Išla sam i na visoke časove kuvanja. Eto, Lion je srce francuske gastronomije. Nisam od onih koje ne znaju ništa da rade, daleko od toga, ali nemam vremena da se posvetim kuhinji u meri u kojoj želim. Glavni trener je u potpunosti u dnevnom režimu, kao i aktivni sportista. Fali mi vremena, čak i za šoping.

Možda se sve pretvori u mjuzikl?
- Svega bi tu bilo. Eto, možda neki reditelj pročita ove redove, pa mi i ostvari želju. Zaslužile su devojke zbog načina na koji su došle do evropske titule.

Što se košarke tiče, da li je trenerski poziv zbog konstantnog stresa i napora, uslovno rečeno, muški posao?
- Valjda sam vam ja dobar primer da nije tako. Ako vam kao aktuelni prvak Evrope nisam dovoljno dobar primer, onda se izvinjavam... Šalu na stranu, ako je neko kompetentan, patološki vredan, ako je lider u svom poslu, onda ne priznajem polne razlike. Jeste da je u ženskoj košarci više trenera muškaraca, ali imate primer u američkoj WNBA ligi da je Beki Hemon asistent Gregu Popoviću na klupi šampionske ekipe San Antonija.

Čekamo li uzalud na konkretan primer da Marina Maljković preuzme neku mušku selekciju?
- Apsolutno ne isključujem tu mogućnost. Ambicije su mi trenutno vezane za Lion i za reprezentaciju Srbije i kada tu budem ispunila ciljeve i ambicije, pratiću svoj osećaj i nove izazove. Možda se u meni probudi želja da pokušam da osvojim šampionski prsten u WNBA ligi.

Dovede li vas toliko košarke ponekad do ludila?
- Biću iskrena, mnogo puta mi se košarka u sekundi - zgadila! Samo, nijednog trenutka nisam došla u situaciju da kažem - gotovo je, napuštam ovaj sport.

Šta vas je toliko zabolelo?
- Zgadi mi se košarka u svakoj situaciji kada nisu čista posla, kada naiđem na nepravdu. Tamo gde se sportom bave ljudi koji nisu stručni, kompetentni. Gde nema dovoljno ambicija, a bilo je toga i u Francuskoj i u Srbiji. Lično, nastojim svakog dana da napravim korak napred, da pronađem rešenje, zato i prezirem izgovore. To najbolje znaju moje košarkašice.

Veliki uspeh na Evrobasketu doprineo je tome da se, konačno, malo više priča o ženskom sportu?
- Ne podnosim kukanje. Užasava me i feminizam, ali žene zaslužuju mnogo više pažnje i prostora zbog rezultata koje beleže. Činjenica je i to da su za ovu zemlju u poslednjih 20-30 godina naše sportistkinje osvojile više medalja na olimpijskim igrama od muških kolega. Idemo napred, korak po korak, želimo da ubedimo društvo da na uspehe žena počne da gleda drugačijim očima. Ako žena radi uspešno neki posao i ima rezultate, hajde da je ispratimo i pohvalimo kao muškarca. Uvek je bitna kompetentnost ličnosti. Osobe. Ljudskog bića.

Da li je Srbija spremna, možda, za predsednicu države?
- Potpuno sam apolitična, ali ako se sutra pojavi žena sa harizmom koja se stručnošću preporuči da može da vlada ovom zemljom, ja sam za, ali ne i po svaku cenu.

Živeo Pokret za žensku košarku!

Jedna od važnijih misija Marine Maljković je omasovljenje sporta kojim se bavi odmalena. Već od srede, iz centra Beograda, u okviru Pokreta za žensku košarku, počinje sa radom besplatna škola košarke za devojčice. Uz zahvalnost opštini Stari grad i OŠ „Mihailo Petrović“, koji su prepoznali ideju i podržali projekat, Marina s mnogo strasti priča o planovima. - Osnovna ideja je da se svoj deci učini dostupnim mogućnost da se zdravo razvijaju, da sport ne bude samo privilegija bogatih. Ne mora svaka devojčica da postane Ana, Milica ili Sonja, cilj je da zavole sport. Da osim košarke nauče dosta o načinu razmišljanja, ponašanju. Krećemo iz Beograda, ali nam je plan da se naš pokret proširi na celu Srbiju i Republiku Srpsku.

 

Naša deca znaju da se snađu

Dugo živite u inostranstvu, ali radite i sa našom decom, po čemu se ona ističu?

- Naša deca imaju urođeni talenat. To im je u genima. Kroz igru se razvija smisao, a ja se mučim na terenima u Francuskoj, gde mališani ne znaju šta znači - snaći se. To naša deca znaju. Nisu slepo šematizovana i po tome se izdvajaju od većine.

 

Stop nasilju nad ženama

U Srbiji svaka druga žena trpi neki vid nasilja. Kako stati tome na put?

Strašne su to stvari. Rešenje leži u rigoroznijim zakonima, u njihovom efikasnijem sprovođenju, ali pre svega u prevenciji, u pravovremenoj reakciji. Ne smemo da okrećemo glavu kad primetimo tako nešto. Moramo da pružimo podršku tim ženama i sa košarkašicama Srbije učestvujem u mnogim akcijama u vezi sa tom temom.

 

Košarkaši, vidimo se u Riju

Sportski događaj 2016. biće Olimpijske igre u Riju. Da vas očekujemo ponovo na balkonu?

 - Olimpijske igre su nešto vau, najveći izazov. Medalja jeste ambicija, ali ajmo korak po korak. Trenutno igramo kvalifikacije za Evrobasket, ali i u Riju su čuda moguća. Velika nam je želja da nam u Brazilu društvo prave košarkaši, a onda bi svima bilo lakše na Igrama.