Zamolili Ministarstvo zdravlja da sačini jedan dokument, mali, kratak, ništa pompezno ni veliko, ono što se kaže, tri-četri rečenice, al’ da se ne okoliša mnogo, nego pravo u metu, tamo gde smo najosetljiviji.

Ministarstvo zdravlja izašlo im u susret, ispunilo njihove želje, pa prosledilo Gradskom sekretarijatu za socijalnu i dečju zaštitu taj malecni dopis u kojem piše da zdravoj školskoj deci nije dozvoljeno da unose u školu hranu pripremljenu kod kuće ako imaju organizovanu hranu u školi. Naravno, ažurni Sekretarijat prosledio školama, a škole roditeljima. Abrakadabra!

Istini za volju, nije ovo prvi put da nam nešto zabranjuju i nije ovo prvi put da nam ne kažu zašto.
Sedimo kod kuće zagledani u to obaveštenje, mućkamo, naslućujemo, pretpostavljamo, pa pomnožimo dva prosta činioca - direktora škole i dostavljača hrane. Pod okriljem brige, love u mutnom oba igrača, svaki za svoj džep. Dubok i alav. I najlošiji matematičari znaju da ulov zavisi od umešnosti. Da se pregovara, dogovara, ugovara. Omrsiće će i direktor i dobavljač, jer za ručak u školi roditelji po detetu treba da izdvoje oko 5.000 dinara. Al’ koga briga, “preko tuđih leđa ni 100 batina mnogo nije”.

Nego, da ja vas nešto pitam, direktore, može li 100 grama brige da se preusmeri na roditelje koji nemaju novca da plate ručak i na decu kojoj se ta hrana ne sviđa? Sećate li se, direktore, da se nekad neko dete otrovalo hranom donetom od kuće? Ja ne. Ali zato nema godine, direktore, da se deca bar jednom nisu potrovala hranom koju je organizovala škola.