Međutim, imam utisak kao da sam tog dana progutala šok-žvaku čije dejstvo ne prestaje jer me komentari koje danima slušam još više šokiraju. Moram da priznam, ima u njima istine, ali ne shvatam da fizički obračun još služi kao sredstvo rešavanja problema na Balkanu.

Zgrožena pričom da je mesto gde se rađa najveći broj beba u našoj zemlji postao bojno polje, koje treba umesto belih mantila da preplave ljudi u plavom, ne mogu da prihvatim.

Sa druge strane, mogu da opravdam, sada još više, kada sam čula mišljenja ljudi iz mog okruženja, autobusa, sa pijace... “Tim ginekolozima tako i treba. Štangla, nego šta, i to u glavu! Nisu doneli nijedno dete na svet, a da nisu inkasirali makar 100 evra. Pogledaj samo kakve automobile voze i u kakvim vilama žive. Natalitet nam pada, a njima bankovni računi rastu”. Slušam i ne verujem, mislim, verujem, ali ipak...

Nisam se porađala, još, ali priče mojih drugarica potvrđuju zašto ozlojeđenost prema ljudima u belom raste jer većina tvrdi da bez debele veze ili debelog novčanika nema lakog porođaja. Uvek sam se pitala da li mi se time žale ili hvale jer nijedna nije prijavila da je dala mito, a sada opravdavaju to što je nasilnik upao u porodilište.

Bojim se da pomislim kuda plovi ovaj brod sa pacijetnima koji lažu, nude novac, a onda se žale, i ginekolozima, kojima pancir treba da bi porodili trudnicu.