Svaka čast na vitalnosti gospodinu Mićunoviću u 86. godini života, ali vest da će on biti prvi na listi ujedinjene opozicije znači samo jedno - dragi naši, niti imamo programa, niti ljudi, jer da je drugačije, imali bismo barem jednog perspektivnog, mladog čoveka koji će stati na crtu Aleksandru Vučiću.

Da se razumemo, mora se ceniti političko i životno iskustvo Mićunovića, nedavno mi je jedna njegova bivša stranačka koleginica ispričala da on u svakom trenutku ima plan šta će raditi u narednih 10 godina, što je za čoveka u devetoj deceniji života zaista pohvalno, ali njemu bi mnogo bolje stajalo da bude nosilac liste penzionerske partije nego ujedinjene opozicije. Lepo je kad je čovek ambiciozan, ali on ga baš pretera.

Osim toga, to najviše govori o trenutnom rejtingu Borisa Tadića, Bojana Pajtića i ostalih. Koliko su tek oni jaki kad isturaju Mićuna na čelo kolone. I koliko poverenje imaju jedni u druge kada deda Mićun mora da vadi kestenje iz vatre.

U ovako nezgodnoj situaciji, sva je prilika da će vlast uskoro biti prinuđena da sama sebi napravi neku pristojnu opoziciju, kad već stranci i intelektualna elita za to nisu sposobni. Slično je, kažu, uradio i Slobodan Milošević početkom devedesetih, kada su njegovi ljudi organizovali društvo koje se skupljalo u Klubu književnika. Što se tiče Mićuna, on bi u predstojećoj kampanji mogao da nam razreši barem jednu veliku dilemu, a to je da li je tačno da je posle rata kao zakleti staljinista zaista jahao popa. Odgovor zlata vredi!