Naivno, jer kad smo se samo dotakli metoda kojima se u Inđiji pridobijaju birači, dočekale su nas salve najgorih uvreda Ješića i njegovih pulena. Da, pitali smo ga samo za bananice i balone koje njegovi dele na izbornim štandovima, što, složićete se, nije etički, a verovatno nije ni po zakonu.

A šta bi bilo da smo ga nedajbože pitali za neke malo škakljivije stvari? Recimo, kako se od skromne gajbe od pedesetak kvadrata stiže do stanova po evropskim metropolama i vila po elitnim naseljima. Kojim novcem se kupuju firme i mnoge druge stvari. Ali, pošto sudovi i tužilaštva ove zemlje imaju razumevanja za sve, pa i za ovakve stvari, pitali smo ga samo za ono što smo imali dokumentovano fotografijama. I šta smo dobili? Ješić je telefonski broj naše koleginice pustio u javnost i time svesno ugrozio njenu bezbednost.

Dripački, bezobrazno i bahato. Bez griže savesti, kako samo on ume, u šta smo se uverili i pre nekoliko meseci, kada smo ga zvali da ga pitamo odakle mu nova luksuzna limuzina. On i njegovi pajtosi nisu se libili ni priprostih uvreda na račun naših novinara i dnevnog lista “Alo!”. Sve to samo zato što smo se drznuli da zavirimo u to šta dotični radi u Inđiji, koju, izgleda, smatra svojom babovinom. Ješiću, da vam otvoreno kažem, nećete nas uplašiti. Ni vi, niti iko ko smatra da je iznad države i zakona. Vaši prljavi metodi biće nam samo dodatni podsticaj da svaki ovakav slučaj isteramo do kraja. Pa i vaš!