Silna kiša što onomad pade pokrenula je klizište koje je potkopalo kuću u kojoj ovaj dečak živi sa braćom Jakovom (7) i Bojanom (5) i majkom Milenom. Zbog nemirnog tla pre petnaestak dana potonuo je asfalt kroz Višesavu i sa sobom „poneo“ zemljanu coklu na kojoj stoji dom Stevanovića.

- Geolozi su rekli da jača kiša može biti kobna i savetovali da nije pametno boravit u njoj kad napolju pada - sleže ramenima Milena Stevanović, samorhana majka trojice sinova. Put pod kućom se otvorio pretprošlog ponedeljka, iz dana u dan je tonuo sve više, odranjao zemlju. Bojan, najmlađi od braće, pokazivao nam je pukotine koje su se ocrtale u kutku njegove sobe, žalio se da su prošlu noć zidovi škripali, onako naprsli.

- Svi spavamo u jednoj prostoriji. Tako ćemo jedni druge lakše probuditi i brže pobeći ako kuća počne da se ruši. Samo, ni mama ni niko drugi ne zna da nam kaže gde ćemo živeti ako se kuća sruši - plakao je mali Jakov.

U par vreća Milena je spakovala najosnovnije - deci nešto garderobe, dokumenta, ono malo ušteđevine.
- Pre neku noć, glasnije od kiše i vetra čulo se pomeranje zidova. Mama nas je hrabila, ali je stalno okretala glavu od nas. Braća nisu, ali ja sam shvatio da ona plače. Jutro smo promrzli dočekali u dvorištu. Nismo imali gde da se sklonimo jer su prve komšije daleko od nas. Bolje da se smrzavamo i kisnemo nego da nas zatrpaju ruševine - nadovezuje se Božidar.