Većina stranaka krenula je u nju sa pozicije da je pobednik unapred poznat, a jedan od retkih koji to osporava jeste upravo onaj koji je viđen kao pobednik, Aleksandar Vučić. Svi drugi, i evropejci i rusofili, pa i dobar deo njegovog SNS-a, misle da je utakmica završena pre nego što je i počela.

Naravno, i od njih svako ima svoju brigu. Daćić i Tadić razmišljaju koga bi od njih Vučić pre pozvao u novu vladu, ako mu njihova pomoć uopšte bude trebala, a pojedini u SNS-u sigurno već vide sebe u novim foteljama koje bi njihov lider trebalo da im donese na zlatnom poslužavniku. Šta radi takozvana evropska opozicija? Tvituje u tri smene i ponekad se drzne da iz bela grla pusti krik: “Vučiću, pederu!”.

To je izgleda vrhunski domet ovdašnjih opozicionara i bilo bi nepristojno od njih tražiti da, recimo, daju alternativu ekonomskoj strategiji koju sprovodi Vučić. Da nam kažu šta da radimo sa propalim srpskim selom i slabašnom poljoprivredom. Da jasno i glasno kažu jesu li za pristupanje Srbije u NATO. Da odgovore na pitanje treba li da uvedemo sankcije Rusiji.

Ne, izgleda je psovka upućena Vučiću sublimat svih strategija opozicije koja čak ne propušta nijedno sportsko takmičenje da oslušne koliko je huligana zviždalo premijeru, a koliko njih mu je uputilo pogrde. I da na osnovu toga izračunaju svoju snagu u biračkom telu.

I šta onda običan građanin da kaže? Kako da nađe alternativu ako mu je loše pod ovom vlašću? Vrlo teško. Jer ovde se ljudi radije ujedinjuju u mržnji, nego u idejama i programima. Takvi smo.