Jedni su joj zamerili što se uopšte usudila da ne igra, a drugi što je baš preko mejla iznela svoju odluku. Nisu pomogla ubeđivanja od strane Saveza jer su nekada prvu teniserku sveta previše zabolele kritike.

A nije da ih nije bilo. Ana je uvek, više od svojih koleginica, bila na meti besnih navijača i kritički nastrojenih ljudi iz sveta tenisa. Očigledno, što si bolji to ti više mana traže. A Ana je već deceniju najbolje iz Srbije u ženskom tenisu. Narod kao da zaboravlja da na svakom turniru Ana predstavlja Srbiju. Igranje za reprezentaciju je samo dodatak na sve što je uradila. Upavo zahvaljujući Ani smo jedini put čuli „Bože pravde“ na grend slemu, jer samo Rolan Garos praktikuje puštanje himni.

Kada se sve stavi na papir, i dobro i loše, Ani se nema šta zameriti. I bolje što se sa 28 godina oprostila, jer profesionalni tenis može da igra još pet do sedam godina, a sada i ona i reprezentacija znaju na čemu su. Neće više biti upiranja prstom kada zbog povrede ne igra za Srbiju, a ode na žurku.

I ovo će se zaboraviti, kao što su zaboravljeni i svi njeni vrhunski rezultati. Anina krivica može biti jedino otuđenje od Srbije. A pod otuđenjem podrazumevamo to što nikada nije, poput nekih, na sav glas pričala koliko radi, gine, pobeđuje i bori se za svoju zemlju. Osim toga, može joj se zameriti i što sa domaćim medijima nikada nije gradila odnos i pokušala da se približi „običnom narodu“, poput Novaka Đokovića. Bilo kako bilo, na sve ima pravo, a mi joj samo možemo poručiti: Ana, srećno u Riju i da doneseš medalju!