U venu na ruci vam ubacuju braunilu. Osećate užas i hladnoću. Mozak pamti boju pločica, glasove. Neko vam ubrizgava mlečnobelu tečnost u venu i govori da brojite od deset do jedan. Kod šestice ste se obeznanili. Bude vas. Ne znate gde ste. Voze vas u intenzivnu negu. Neizdrživ bol govori da ste živi. Traje tri, četiri sata posle operacije. Lekovi ne deluju. Kače vas na infuziju. Prate stanje. Dobro ste. Prebacuju vas u poluntenzivnu. Ležite mirno. Osećate i dalje jak bol. Zatežu konci. Ograničeni su vam pokreti. Usredsređeni ste na to svoje stanje. I odjednom - bam! Trzate se. Prestravljeni čekate. Pada plafon u sobi hirurgije u Kliničkom centru Niš, gde se trenutno nalazite.

Oblak prašine prekriva sve. Osećate srce u grlu. Premeštaju vas. Svaki pokret je ko ubod nožem. Pitate se ko je odgovoran što niste mogli normalno da proživite svoj postoperacioni period? Direktor? Ministarstvo zdravlja? Lekar? Stvarno, čija je nadležnost da vodi računa o tome da u Srbiji barem plafoni ne padaju po sobama tek operisanih pacijenata? Ako lekari ne znaju šta ste preživeli dok nisu stigli u tu sobu, ko će onda? Svi oni, takođe, znaju da nikakva prašina ne bi smela da bude u poluintenzivnoj, jer je to direktno ugrožavanje zdravlja tek operisanih. Posle se pitaju: „Šta je, bre, sa ovim pacijentima?“.

Pa preživite vi sve što i taj pacijent iz niške poluintenzivne, pa da vidimo šta ćete tada reći!