Otkako je telo monstruozno ubijene pevačice Jelene Krsmanović Marjanović pronađeno na nasipu u tom malom mestu kraj Borče, policijski inspektori ne prestaju da ispituju uveliko traumirane meštane, koji sada strahuju i za svoje živote.

Na ulicama ovog, sada ozloglašenog naselja juče je vladala tišina! Ima naroda, ali je muk, niko iz svog dvorišta ne izlazi. Svi sede u baštama uplašenih pogleda i čekaju da dođe njihov red za ispitivanje.

Trojica inspektora išla su od vrata do vrata i ispitivala ljude čije se kuće nalaze nedaleko od nasipa u nadi da je neko od njih možda tog kobnog 2. aprila nešto video ili čuo.

- Ispituju me svaki dan da l’ smo nešto čuli, videli... Nismo ništa. Pitaju nas za čoveka iz Borče čija se njiva nalazi baš kod kanala u kojem je nađena pevačica, da vide da l’ zna nešto. On svaki dan sređuje svoju livadu, uglavnom ore i koliko znam, bio je i tada - kaže meštanin Crvenke koji živi na nekoliko stotina metara od mesta na kojem je Jelena nađena mrtva.

Njegova supruga je prestravljena, toliko da najradije ne bi ni izlazila iz kuće, a kako kaže, više od jedne decenije nije videla policiju u njenoj ulici.

- Ne živi mi se više ovde posle ovoga. Mnogo se bojim. Od 2003. godine policija nikad nije prošla ovim putem, a u poslednjih nekoliko dana je neprestano tu. Otkako se desilo ovo ubistvo, ja ni danju više nisam sigurna. Od sada ću biti još obazrivija, jer nikad se ne zna. Taj neko može da misli da imam pare, pa će me zbog toga i ubiti - kaže žena, koja iz straha nije želela da se predstavi.

Inspektori i forenzičari i juče su iznova češljali mesto zločina tragajući za još nekim dokazom koji bi mogao da ih odvede do svirepog ubice.

Dok oni tragaju po nasipu, Crvenčani su bez obzira na strah i predostržnost ubeđeni da zločinac nije neko iz komšiluka.
- Ovo je malo mesto i svi se dobro poznajemo. Ne bih imao srca kada bih sumnjao u nekog suseda. Dolazi ovde dosta ljudi sa strane u želji da vidi šta to ima u našem kraju. Dosad je Crvenka važila za mirno i bezbedno naselje. Pa deca su nam se igrala na nasipu, a nakon ovog ubistva ništa više neće biti isto - kaže jedna Crvenčanin.

Policija sumnja, pa je pre dva dana u stanici saslušala nekoliko osoba sa dosijeom iz Crvenke.
Zorka Ćelić, prva komšinica porodice Rojko, čiji je jedan od dvojice sinova ispitivan (Igor Rojko), dok se za drugim traga (Nebojša Rojko), kaže da oni, iako su razbojnici, nikada nikome u komšiluku nisu naudili.

- Ne želim iz kuće da izlazim jer ne bih ništa da imam sa ovom nesrećnom pričom. Njih dvojica jesu robijaši, ali su prema nama uvek bili fini. Otac zna da im bude nasilan, jer voli da se svađa kad popije. Igora su pustili, videla sam ga jutros, a za Nebojšu se po Crvenki priča da je otišao u Bosnu - završava Zorka zatvarajući kapiju za reporterima.

Otac braće Rojko čvrsto veruje da su njegovi sinovi nevini i da samo žele da im, kako kaže, napakuju jer već imaju dosijee.

 

Zoran: Ne spavam, čekam da uhvate tu zver

Dok policija traga za ubicom, Jelenin suprug Zoran skrhan od bola sedi u svojoj kući i čeka trenutak kada će mu javiti da je ubica pronađen. - Jedino što znam je da mi je bol sve veći i veći i da sam sve svesniji da je nema. Traje mi taj osećaj kao da je tu, kao da je kod majke otišla i treba da se vrati. Policija radi predano, profesionalci su, završiće svoj posao najbolje što mogu. Ne treba remetiti istragu. Verujem u njih potpuno. Ne spavam, čekam da čujem da je ta zver uhvaćena. Takvo milo stvorenje kao što je bila Jeca ne rađa se nikad više. I da završi na tako monstruozan način. Ne mogu da nagađam ko je dok se ne razotkrije. Ja bih samo želeo da pogledam tog čoveka. Da vidim na šta liči to nešto što je moglo takvoj ženi to da uradi. Da li je moguće da tako nešto živi i hoda među ljudima? Ne postoji kazna za njega - očima punih suza priča Zoran.