Jagnje na ražnju ili, u alternativnoj verziji, prase na trpezi, torte koje po svojoj raskoši konkurišu svadbenim, kolači puni čokolade i oraha i razne druge slatko-slane đakonije, sa predvodnicom ruskom salatom na čelu, predstavljaju uobičajenu srpsku uskršnju trpezu, koja u proseku košta koliko i letovanje u predsezoni. I naravno, domaćica treba da ofarba bar 70 jaja.

Naše gozbe ne odslikavaju stanje u našem novčanicima. Naš život se pretvorio u maskenbal, a potreba da živimo u izobilju bar dan-dva, nadjačala je naše siromaštvo. Sutra šta bude.

Svima nam je zajedničko jedno - izobilje hrane. A na njoj se u Srbiji ne štedi, bez obzira na dubinu džepa. Dugo mi već živimo teško i baš zato ćemo danas dati poslednju paru iz kasice prasice, pozajmićemo novac, ako treba gladovaćemo posle tog dana, al‘ za Uskrs ima da ima.

Pitam se da li je taj odnos koji imamo prema trošenju novca za praznike nasleđe naše prošlosti u kojoj je radno mesto bilo sigurno, plata stizala na vreme, a država bila garant sigurne starosti ili je u pitanju naš mentalitet?

Bilo kako bilo, istina je da su životne radosti dobile jednu novu formu, pa su samim tim i vrednosti dobile jednu drugačiju dimenziju.

Ruku na srce, nisu nama praznici samo sinonim za iće i piće, već i za porodično okupljanje. Zbog toga su oni tako važni našim u emotivnim kalendarima. To nam je prilika da nadoknadimo sve trenutke koje smo propustili jureći za novcem.