Od srpske crkve u Njujorku su ostali samo zidovi, makedonsku pravoslavnu Crkvu Vaskrsenja u sidnejskom predgrađu Rokdejlu vatrena stihija je potpuno uništila, grčka pravoslavna Crkva Blagovesti u Melburnu je oštećena, a vatrena buktinja je zahvatila je i manastir Valam u Rusiji.

Jedni tvrde da su se velike sile ponovo urotile protiv pravoslavlja, druge da plaćamo danak sopstvenom nemaru? Zajedničko im je jedno - tužan Uskrs, praznik kojim se proslavlja Isusov povratak u život - vaskrsenje.

Pre nego što počne da se licitira nanetom materijalnom štetom, pre nego što počnu da se otvaraju žiro-računi za obnovu svetinja, pre nego što počnu da se ispredaju teorije vere i zavere, hajde da svako od nas stavi ruku na svoje srce, hajde da svako od nas sebi pre svega odgovori kako se osećao dok je gledao kako vatrena stihija guta crkve.

Jeste li bili ljuti, besni, zabrinuti, uplašeni, tužni? Ili su vas poput talasa zapljusnula sva ova osećanja odjednom i izbacila na obalu gde vas je spremno dočekalo pitanje - što baš danas?

Bilo da ste verujući ili ne, svetinje čuvaju kolektivno sećanje. Crkve su mesto gde vernici mogu da vole jedan drugog, da ohrabre, da podstiču na dobra dela, da služe jedan drugom, da upute, da poštuju, da budu ljubazni i saosećajni jedni prema drugima.
Zato su one tako važne i zato ova parčad, otkinuta od tela pravoslavlja baš na Uskrs, više krvare i jače bole.