Tačnije, dao mogućnost i privilegiju da pobegne od komšija političara, tajkuna, i svih tih novopečenih bogataša.

Otuda s legendarnim Dudom pijemo kafu u njegovom velelepnom domu na Medaku, a ne na Crvenom krstu gde, definitivno, odavno zauzima počasno mesto. Čuveni Krstaš pronašao je mir na granici sa Velikim Mokrim Lugom. Otkako se nedavno vratio iz Istanbula, gde je trenirao Efes, našem treneru sa svih strana pristižu nove ponude. „Halo? Molim? Hvala lepo, ali sad hoću malo da uživam u golubovima i cveću!“, odgovara im redom Ivković.

Šta je to stan od države?

U priči o prošlim vremenima i Crvenom krstu, pitamo Dušana Ivkovića - da li su njegovi roditelji, otac kao doktor nauka i majka, kao profesorka i pesnik, ikada dobili nešto od države?

- Duhovno, Beograd i država su nam dali sve, od vaspitanja do obrazovanja, ali materijalno - ništa! Tri generacije Ivkovića bile su građanske porodice i niko od njih nije dobio stan. Postoji li još neka građanska porodica u Beogradu da od preduzeća ili grada nije dobila stan? Ako neka postoji, neka mi se odmah javi - lično ću joj obezbediti krov nad glavom. A dosta mojih drugova se hvali kako su nasledili i po devet stambenih jedinica od tetke, babe, dede... Čak mi ljudi ne veruju da, sem nagra

Onim najupornijima je bitno da znaju - do kada ćete odmarati?
- Nisam Kobi Brajant, pa da najavljujem kraj karijere. Trenutno mi treba tajm-aut, najviše zbog porodice i prijatelja koje zbog trenerskog posla ne viđam tako često. Želim da i ja odem na neke Olimpijske igre ili na neko svetsko prvenstvo, ali jednom kao gledalac.

Da li to košarka postaje opasna po zdravlje?
- Nikad nisam imao stres te vrste i ne mislim da ovaj moj posao može da prouzrokuje zdravstvene probleme. Vodeći Efes čini mi se da nikad veću energiju nisam imao. U odabiru novog kluba, nikad nisam žurio, i tu odluku uvek donosim u cajtnotu. Ponašam se, možda, kao kampanjac u školi, ali šta ću kad mi mozak najbolje funkcioniše onda kada je pritisak najveći. Košarku volim, u noj i dalje uživam, ali čovek mora da pronađe vreme i da ode do pozorišta, da pročita neku dobru knjigu, da se bavi i nečim drugim.

Otkud kuća baš na Medaku?
- Nisam ja ovde slučajno kupio plac 1995. godine. Mogao sam da ga dobijem i na Dedinju, ali nisam hteo da delim ulicu sa političarima, novim bogatašima i njihovim bodigardovima. Radije u društvu supruge Nene uživam u cveću, pticama, u golubarstvu, a ni moj Crveni krst, koji obožavam, više nije isti. Promenio se kroz infrastrukturu, ali i kroz ljude.

Nek mi neko kaže da sam komunjara...

Nebrojeno puta Dušan Ivković se borio za „srpsku stvar“, ali se nikada nije odricao Jugoslavije.

- Nisu mi jasni ljudi koji ne žele da pomenu ime nekad velike, posebno sportski jake države, a svi su potekli iz nje. Kao građanin Jugoslavije, osim osvojenih sportskih pehara i medalja, dobijao sam i sve moguće nagrade - oktobarske, majske, avnojske, ali i orden Nemanjića, pa sad neko da mi kaže: „Vidi ga ovaj komunjara!“ E, to ne dozvoljavam.

 
U kraju u kom ste odrasli imali ste ekipu velikih beogradskih šmekera?
- Voleo bih jednog dana da pomognem u pisanju knjige o mnogim legendama sa Crvenog krsta, da ih ljudi, moja deca, ne zaborave. Jednog svakako neće, a to je naš veliki glumac Dragan Nikolić. Gaga i ja smo u osnovnoj školi sedeli u istoj klupi, kasnije smo dočekivali jutra u mnogim beogradskim kafanama. Obožavao je boks, voleo je Radnički, bio je veliki zvezdaš. Veoma teško mi je pao njegov prerani odlazak na onaj svet. Družio sam se i sa Zoranom Radmilovićem, Batom Živojinovićem... Učestvovali smo u mnogim nestašlucima, ali drugo je to vreme bilo. Nažalost, danas se život pretvorio u jedan rijaliti šou.

I politika je deo tog našeg ludila?
- Mi smo u jednom dosta čudnom tesnacu. Sve oko nas je politika, a ne volim da pričam o njoj. Istina, odmah posle parlamentarnih izbora u Srbiji bio sam na mitingu - „Borba za glas“. Isključivo me je interesovalo da osetim emocije i vidim kako deluje opozicija. Bio sam na ulici i 9. marta 1990. godine...

Šta ste sada osetili, videli...?
- Zadržaću to za sebe.

Vratite me u 1973. godinu!

Centralno mesto u domu naše trenerske gromade zauzima fotografija njegovog rođenog brata Slobodana Pive Ivkovića, koji je preminuo 1995. godine. Obojici su zajednička strast košarka i ptice. Otuda i dva preparirana goluba... Na pitanje - da možete da se teleportujete, na koju godinu biste namestili vremeplov mašinu, Duda odgovara kao iz topa: - Na 1973! Te godine smo brat i ja osvojili titulu prvaka države sa Radničkim. On u seniorskoj, ja u juniorskoj konkurenciji. To je ujedno i moj prvi trofej u trenerskoj karijeri.

Smatrate li da je politika umešana i u košarku?
- Uvek je bila. Iz tog razloga me, recimo, nikad nećete videti na mestu predsednika Košarkaškog saveza. Težak je to posao, svestan sam da je sport pao na najniže grane, ali nikad ne bih mogao da se dodvoravam ministrima i političkoj eliti. Predsednik saveza? Ne, hvala! Od pomoći ne bežim, radio sam to u onim najtežim trenucima tokom NATO bombardovanja na Jugoslaviju, radiću to i dalje kad god me neko pozove za savet, ali fotelja me ne zanima.

Ipak, ne možete da sakrijete zabrinutost za budućnost sporta koji ste u ogromnoj meri stvarali i razvijali?
- Jako sam zabrinut. Nikada nije bila veća kriza u odnosima između FIBA i Evrolige. Trenutno prisustvujemo ratu - ko će da baci šapu na evropsku košarku. Za to vreme, naš kontinent Amerikancima dođe kao neka provincija iz koje eksploatišu košarkaše. Sve se svelo na pitanje biznisa i vlasti. U vreme dok su se pitali naši košarkaški umovi poput Borislava Stankovića i Radomira Šapera, bavili smo se kvalitetom igre evropske košarke. Ovo danas mora da brine sve redom - trenere, igrače i navijače.

Moj rođak Tesla

Malo je poznato da je Dušanu Ivkoviću rođak slavni naučnik Nikola Tesla. - Moja baka Olga Mandić i Đuka, majka Nikole Tesle, jesu sestre. Jako sam ponosan na svoje porodično stablo, ali mi je pomalo neprijatno da pričam o tome, reći će neko da svojatam takvu ličnost. Tesla je umro na Božić 1943. godine, a ja sam rođen u oktobru. Ne mogu da vam opišem koliko mi je bilo neprijatno kada su me nedavno neki ljudi zvali s pitanjem: „Šta porodica misli, da li ste za to da se urna sa Teslinim pepelom iz muzeja u Beogradu prenese u Hram Svetog Save?“

 

Slava nas je održala!

Koliko god važnu utakmicu tokom bogate karijere imao Dušan Ivković na Đurđevdan, krsna slava je morala da bude obeležena u duhu srpske tradicije.

- Neretko bih sa utakmice na slavu, koju sam nasledio od oca, doveo čitav košarkaški tim. Grčki, ruski, turski, u zavisnosti od toga gde sam radio. Ipak, najdraže slave su mi bile na Crvenom krstu. To se znalo - prvog dana se okupljala uža porodica. Drugi dan su dolazile mamine drugarice, dok je treći dan bio rezervisan za moje i Pivine drugove. U trosobnom stanu sa trpezarijskim stolom na rasklapanje, ljudi bi čekali da jedni završe sa ručkom kako bi drugi seli. Oduvek sam želeo da jednog dana imam veliku kuću kako gosti ne bi morali da ustaju od stola, već da svi možemo da budemo na okupu prvog dana slave. U najtežim trenucima srpski narod su slave održale. I nije tačno da su ikada bile zabranjene. Istina je da nisu bile poželjne, ali moj otac je oduvek goste dočekivao na svečan način u crnom štraftastom odelu. Zato mi danas nije jasno kada neko na slavu ode u džinsu. Nije primereno, ipak je to sveti dan.