Pre više od tri godine velikan srpskog glumišta oporavljao se od teškog moždanog udara, a tada sam imala tu čast da ga upoznam.

Sa osmehom na licu i raširenih ruku Bata nas je tada dočekao u banji Selters, a njegova supruga Lula je sve vreme bila uz njega. Čim smo započeli razgovor, shvatila sam da je najduhovitiji i najvedriji čovek kog sam upoznala. Bez obzira na to koliko je bilo bolestan, govorio je kako se odlično oseća i kako jedva čeka ponovo da stane pred kamere. Trebalo je da snimi nastavak filma „Montevideo“, otkrio mi je tada. To se ipak nije dogodilo.

Bio je srećan što su ga dragi ljudi obilazili, međutim, nisu mu svi želeli dobro, rekao mi je tada, ali ga to nije doticalo. Dovoljna mu je bila ljubav supruge Lule, a želja da se sa njom oženi u crkvi nije mu ispunjena. Dok je poslednjih dana ležao u bolničkoj postelji, nadao se susretu sa sinom Miljkom, ali ni to nije dočekao.

Kada smo završili naš razgovor pre tri godine, izljubili smo se, pozdravili kao da se znamo dugo i poželela sam da uradimo veliki intervju kada za to bude prilike. Sa osmehom na licu mi je rekao: „Jedva čekam“. I ja sam jedva čekala, ali, nažalost, više se nismo sreli.

Napustio si nas pre dva dana, ali, kako kažu: „Veliki ljudi žive večno“. A ti si, svakako, bio veliki. Pamtićemo tvoje filmove, tvoje rečenice i vedrinu koju su širio. Počivaj u miru, legendo!