Psovke, pretnje, bile su samo deo nekulture viđene na izborima koji su prekinuti posle 80 minuta jer nijedna od suprotstavljenih strana nije imala većinu. Ako se onako ponašaju funkcioneri, onda ne treba da se čudimo što su nam stadioni prepuni nasilja.

Partizan je prenosio Skupštinu direktno na klupskom sajtu, a teško da je ijednom navijaču, kome je crno-bela boja u srcu, bilo prijatno da gleda one scene. Cela Srbija je mogla da vidi, prosto rečeno, cirkusku predstavu. Kako je sve izgledalo, imao sam utisak da su, recimo, jedni tvrdili da je nebo plavo, drugi bi negirali i govorili da je ljubičasto. Da su jedni rekli da je Zemlja okrugla, drugi bi terali kontru da je ravna ploča. Ama baš ni oko čega nisu mogli da se slože.

Zamislimo scenu - Skupština u Mančester junajtedu, gde Aleks Ferguson psuje direktora kluba, a Rajan Gigs preti sekretaru da će da ga bije. To ne bismo videli ni u crtanom filmu.

Jedini glas razuma u sveopštem ludilu bio je glas bivšeg igrača crno-belih Gordana Petrića, nezavisnog, neopredeljenog delegata, koji nije želeo da stane ni na jednu stranu. Okupljenima je rekao: „Molim vas kao ljude koji se druže poslednjih 30 godina da se dogovorite, inače ću morati da pobegnem u planinu i pustim bradu zbog ovakve sramote.“ A onda se pokupio i napustio salu.

Gordan Petrić verovatno nema predsedničke ambicije, ali sam spreman da potpišem da bi velika većina navijača volela da vidi baš ovakvog čoveka na čelu kluba.