Biti osnovac nije ni malo lako, ali bukvalno. Krcati rančevi “znanja“ nisu nikakva novina, to je bilo tako još kada sam ja išla u školu i ništa se od tada nije promenilo, čak mi se čini da je udžbenika sve više. Osam godina sam, kao i sva deca danas, teglila ranac koji mi se od težine spuštao do kolena i rezultat toga bila je kriva kičma konstatovana na sistematskom pregledu.

Ministarstvo prosvete je uveliko najavilo lakše đačke torbe, a sudeći po spisku udžbenika za predstojeću školsku godinu, neće biti ništa od toga. Samo mališani od prvog do trećeg razreda nose četiri knjige iz srpskog jezika. Sedmacima će otpasti kičma, jer ukupno imaju oko 25 knjiga.

Čemu toliko udžbenika kada se neki od njih nikada ni ne otvore? Eto, na primer, šta će deci udžbenik iz likovnog? Ne sećam se da sam išta učila odatle, a znam da se i danas nešto posebno ne koristi. Sva sreća, pa je većina škola odustala od literture iz fizičkog. Umesto što im iz tog predmeta nameću knjige, neka se bolje pozabave aktiviranju đaka čije su kičme deformisane zbog istih.

Potrebno je svim školama i svakom učeniku obezbediti ormariće, da bi ovaj silni teret s leđa tu odložili ili smanjiti broj paprenih knjiga, a ne otežavati rančeve i olakšavati roditeljske novčanike.