Više od 84 osobe je izgubilo život u ovom stravičnom terorističkom napadu u Nici, od toga je desetoro mališana, dok je preko 100 njih zadobilo teške telesne povrede. Svi ovi nevini ljudi su proslavljali Dan pada Bastilje, a tog tragičnog trenutka su stajali i sa oduševljenjem gledali u nebo očekujući vatromet, a onda se pojavio krvožedni terorista, zbog kojeg je većinu njih isto to nebo i uzelo.

Minut ćutanja za sve stradale, ne samo u Nici, već i u Parizu, Briselu, Orlandu, Siriji, Iraku...
Zašto ubijaju nedužne ljude? Šta su im oni skrivili, pa zar im ni deca nisu sveta? Koliko bezosećajan, prazan i bezdušan moraš da budeš da svoj život posvetiš masovnom oduzimanju tuđih života? Kakav je to suludi plan zbog kojeg sakate naciju po naciju?

Strah me je. Bojim se, iako svi u mom okruženju pričaju „ma ko će Srbiju da napada, ne zanimamo mi njih“ ili „mala smo mi država oni pucaju na velike“. Ne teši me to kada na portalima pogledam snimak u kojem nam vehabije, džihadisti, isisovci i kako ih već sve zovu, prete. Verujem da Srbija vredno radi na tome da nas zaštiti i verujem u sposobnost naših bezbednjaka, ali me plaši nepredvidivost terorističkih grupa. Pored svih problema sa kojima se susrećemo u životu, sada se plašimo torbi, muškaraca sa dugim bradama i tamne puti, plašimo se odlazaka u tržne centre i institucije.

Ako su hteli strah, dobili su ga. Svet ih se plaši, a Evropa se trese i plače od bola. Žali bože sve žrtve terorista i sačuvaj nas od njih.