Da li smo kao društvo mogli da sprečimo tu tragediju? Moj odgovor je da jesmo, kao i onu u Žitištu, ali i još mnogo sličnih, jer su svi akteri bili bližnjima i okolini „malo čudni“, dok na kraju nisu pokazali pravo lice i odveli nedužne u smrt.

Lepo je u intervjuu za „Alo!“ rekla Slavica Đukić Dejanović, nasilnici se već u obdaništu prepoznaju. Upravo kada bez ikavog povoda udare druga ili drugaricu ili budu ti kojih se cela grupa plaši, treba da budu pod pojačanim nadzorom porodice i društva. Zvuči surovo, ali tako ćemo smanjiti broj tragedija. Kada se roditelji obaveste da njihov mezimac ujeda ili tuče vršnjake bez povoda i kada oni zatraže pomoć stručnog lica, takvo dete ima manje šansi da izraste u nasilnika.

Deci mnogo trebaju ljubav i pažnja. Zato mi je jedan prijatelj pre nekoliko dana ispričao priču koja ima dobru pouku za sve nas roditelje. Jedan je mališan stalno do kasno uveče čekao svog oca ne bi li tata večerao s njim i uspavao ga. Konačno ga je sačekao i pitao: „Tata, koliko ti dnevno zarađuješ?!“. Besan zbog takvog pitanja, otac naredi dečaku da ode u svoju sobu. Nakon nekoliko minuta, otac ode kod sina kako bi čuo zbog čega ga to interesuje. „Treba mi, tata, 20 dolara da mi pozajmiš“, reče dečak. Na to sve otac još više pobesni, ali na kraju dade novac. Mališan zatim iz džepa izvadi gomilu novčanica i sav srećan reče: „Tata, imam 50 dolara i daću ti ih samo da jedan dan dan ostaneš sa mnom, večeraš i uspavaš me“.