A onda se dese stvari koje neumoljivo podsećaju na 1990/91. Ponovo se maše kostima ratnih zločinaca ili terorista poput Mira Barešića. Sinovi nastavljaju snove svojih očeva o zelenim i inim transverzalama. Političari se nadmeću otrovnim rečima na račun svojih komšija. Kada na to dodate previranja u moćnoj Turskoj, trusnu Makedoniju, kriminalni protektorat Kosovo, Bosnu i Hercegovinu koja visi ni na nebu ni na zemlji, čini se da treba samo jedna šibica pa da se ponovo otvori Pandorina kutija.

Naravno da se svi normalni ljudi nadaju da se to neće dogoditi, ali uglavnom oni ne odlučuju. Često prevagnu geostrateški interesi velikih sila, trgovaca oružjem i mnogih drugih mutivoda. Oni ne biraju sredstva da ostvare svoje ciljeve, koliko njihovo ostvarenje traži žrtava manje je važno, a kako to izgleda u praksi najbolje danas vidimo u Siriji, Libiji, Iraku, Avganistanu...

Čime mala Srbija može danas da se suprotstavi svim ovim opasnostima koje prete? Odgovor je, samo i isključivo pameću. Zato, nema veze što Kolinda možda nije zaslužila ono cveće na mostu, a Bakir da mu tamburaši sviraju na uvce usred Beograda, važno je da smo mi ponudili ruku saradnje. Neka veliki i moćni nakon toga cene ko želi mir, a ko nemir na Balkanu.