Mi ostali, koji ćemo našu decu tek slati ili ih već šaljemo na školske ekskurzije i izlete, posle trenutnog šoka, počinjemo da se pitamo ko je kriv za ovu nesreću?

Kome poveravamo našu decu? Da li naši nastavnici misle da idu na izlete s našom decom da bi se i oni malo opustili i popili koje piće ili im istu tu decu poveravamo na čuvanje i za njih tih dana nikako ne bi trebalo da „bude opuštanja” jer čuvaju ono najvrednije što imamo?

Šta znači: „Nastavnik nas je upozorio da ne idemo na jezero i otišao na piće?” Tako kažu deca koja su bila na Srebrnom jezeru sa Stefanom i Nikolom.

Hoćemo li onda ukinuti ekskurzije jer ovo nije prva nesreća koja se dogodila? Možda bi i trebalo, jer očigledno ovakav sistem ne funkcioniše.

Da li bi trebalo možda i za ovakve prilike angažovati i policajce u civilu, jer šta nam je vrednije od naše dece?

Zašto deca nisu imala prsluke za spasavanje kada su dobili pedaline da idu na jezero? Hoćemo li nešto naučiti iz ove tragedije i hoće li prsluci postati obavezni za sve koji idu da se provozaju našim rekama i jezerima?

Da li ima spasilaca na Srebrnom jezeru, i ako ih nema, zašto?

Ovu tragediju nismo sprečili, ali sledeću možda možemo. Moramo. Jer, alternativa je užasna.