Zločin se dogodio 22. oktobra 1992, kada su autobus na mostu preko Lima, u mestu Mioče, zaustavili pripadnici jedinice "Osvetnici", koja je delovala pod okriljem Vojske Republike Srpske.

Nakon legitimisanja svih putnika, izdvojili su i izveli samo Bošnjake - 15 muškaraca i jednu ženu, i potom ih kamion odvezli u pravcu Višegrada, do motela "Vilina vlas", gde su ih pretresli, surovo pretukli i potom odveli na obalu reke Drine gde su ih streljali.

Žrtve ovog zločina su: Mehmed Šebo, Medredin Hodžić, Zafer Hadžić, Medo Hodžić, Ramiz Begović, Derviš Softić, Mithad Softić, Mujo Alihodžić, Alija Mandal, Sead Pecikoza, Mustafa Bajramović, Hajrudin Sajtarević, Esad Džihić, Idriz Gibović, Ramahudin Ćatović i Mevlida Koldžić.

Posmrtni ostaci Medredina Hodžića pronađeni su u jezeru Perućac 2010. godine, dok se za telima ostalih još traga.

U noći koja je prethodila ovoj otmici, nepoznati počinioci su iz Sjeverina prisilno odveli Sabahudina Ćatovića, brata Ramahudina Ćatovića. Ni njegovo telo do danas nije nađeno.

Pred Okružnim sudom u Beogradu 2005. godine za otmicu Bošnjaka i njihovo ubistvo, što je kvalifikovano kao ratni zločin protiv civilnog stanovništva, pravosnažno su osuđeni na 20 godina zatvora Milan Lukić, Oliver Krsmanović i Dragutin Dragićević, a na 15 godina Đorđe Šević. Otmica Sabahudina Ćatovića nije bila obuhvaćena tm krivičnim postupkom.

Haški tribunal je zapovednika jedinice "Osvetnici" Milana Lukića je osudio 2012. godine na kaznu doživotnog zatvora zbog zločina u Višegradu.

Porodice ubijenih Sjeverinaca bezuspešno su pokušale da dobiju obeštećenje za ubistvo svojih najbližih, tuživši Srbiju 2007. godine zbog njene podrške VRS-u, kao i zbog njene odgovornosti za nesprečavanje ovog zločina i obaveze da zaštiti gradjane pograničnog područja u vreme trajanja oružanog sukoba u susednoj BiH.

Nakon više od šest godina sudjenja, njihova tužba je odbijena, a postupak se trenutno nalazi pred Evropskim sudom za ljudska prava.

Sud u Srbiji odbio je da razmatra povezanost tadašnjih vlasti Srbije i Republike Srpske i nije našao da je država odgovorna zbog neobezbedjivanja državne granice, ljudi i imovine u blizini područja zahvaćenog ratom, na šta su organi unutrašnjih poslova i vojske bili obavezani po tadašnjim propisima.