Posle poraza Novaka Đokovića od Marina Čilića u Parizu, svi su našli za shodno da govore o tome, pa još i da kritikuju najboljeg na svetu.

Stalne priče o hrani, meditaciji, jogi i Srbinovim postupcima nemaju smisla ako nisu izgovorene od strane stručnjaka. Dežurni komentatori na društvenim mrežama ili u komentarima na portalima naglabaju o tome šta Novak jede, koliko, da li je bolje da jede meso ili brokoli, ili i jedno i drugo. Priče da li trenira dovoljno ili ne, da li je njegova supruga i njen način razmišljanja krivac za Novakove lošije partije spadaju u domen nebitnog. Novak je pametan mladić, zna šta je dobro za njega, šta mu prija. Nema potrebe kritikovati ga zato što gubi. Nije on mašina.

Ono što takođe stvara loš utisak jesu, u najmanju ruku, sramotni komentari na račun Marina Čilića. Bombarder iz Međugorja je bio bolji od Novaka i pobedio je. I šta tu tačno nije jasno?

Takođe, loši komentari na račun Endija Marija su potpuna glupost. Momak se borio više od Đokovića, možda i više želeo prvo mesto, bio motivisaniji. Odakle vam pravo da vređate sportistu koji ništa loše nije uradio Novaku? Da li zaista mislite da tako svom idolu, kako nazivate Đokovića, pomažete? Da li je vređanje drugih podrška najboljem? Nije. To je sramota.

Uvrede na sve strane, pametovanje, priče bez pokrića. Hajde da svi spustimo loptu i ostavimo Novaka da radi ono u čemu je najbolji, a to je igranje tenisa. A dežurni mislioci neka se pozabave svojim životima. Hajde da učimo od Novaka kako se postaje šampion.