Jesu li ljuti što njima podređeni mnogo bolje znaju posao za koji su oni sami debelo plaćeni ili pak zato što ti isti podređeni imaju stečeno, a ne kupljeno fakultetsko obrazovanje, da li se osećaju zbog toga frustrirano kada ih gledaju iako su na moćnim pozicijama ili su jednostavno rođeni baksuzi i mali, mizerni ljudi, bog zna.

No, ti obesni šefovi daju sebi za pravo da vređaju i omalovažavaju radnike, da im prete, a već je postalo nekako uobičajeno da se zakine na plati, doprinosima, zdravstvenom... A radnici ćute i trpe zarad uglavnom bednog minimalca jer, iako se nezaposlenost rapidno smanjila (ako je verovati izdeklamovanoj nam statistici), a država nam prosto cveta kao cvet u botaničkoj bašti, posao je i dalje teško naći.

Zato me je ponašanje jednog srpskog šefa o kojem su me izvestili njegovi radnici, a koji im je pripretio da će u slučaju da budu neposlušni završiti kao „Cigančić na slici“ (slika pokazuje neslanu, brutalnu šalu - malo dete romske nacionalnosti zakačeno za drvo za kapuljaču od dukserice), izuzetno razbesnelo, ali nažalost nimalo iznenadilo.

Dostojevski je rekao: „Što je vlast veća, to je strašnija njena upotreba“. Strahujem da je kod nas taj partijsko-rođački sistem postavljanja kadrova sve jači i veći, te da će i ovakvih šefova o kojima pišem biti sve više, a zakon o mobingu, bar kad su oni u pitanju, samo mrtvo slovo na papiru.