Iz Rusije nam stižu čuvene „dvadesetdevetke”, čijim ćemo remontovanjem i opremanjem, a uz već postojeće „migove”, imati sasvim solidnu eskadrilu (iako ne kompletnu, jer nam fale još dva aviona). Tako ćemo svima jasno staviti do znanja da je Srbija stala na svoje noge.

Bilo kako bilo, za srpsku vojsku i avijaciju osvanuli su lepši dani, jer konačno možemo da se pohvalimo „čeličnim krilima naše armije”. Ovih šest aviona nisu realna potreba naše zemlje, jer su nam potrebe znatno veće, ali su pravi putokaz kako se ovoliko veliki i važan problem može rešiti. Svaka čast „galebovima” i „lastama”, ali srpskim pilotima su potrebni pravi lovci sa mnogo sati leta u njima, sada će to moći i da ostvare, a ne samo da lete na modelima za obuku.

Mnogi će reći da ima boljih i modernijih aviona, što je činjenica, ali niko, takođe, ne može da pobije istinu da smo „mig 29” kupili ispod svake tržišne cene, kao i da će nam ova nabavka skinuti jednu brigu s glave, koja je glasila: „Šta ako se pokvari jedan avion od četiri koja smo do sada imali?”

Važno je samo da sada ne stanemo, da se ne uljuljkamo, već da i dalje ulažemo novac u našu Vojsku, kako bi ona posle mnogo godina posrtanja ponovo bila ponos svakog građanina Srbije i institucije u koju imamo najviše poverenja. Samo takva Vojska Srbije može ponovo izroditi neke nove vojnike i generale, koji će biti dostojni naslednici Živojina Mišića, Stepe Stepanovića i drugih slavnih vojskovođa Srbije kojima se svi dičimo. Za kraj, rekao bih ono čuveno, a dolazi nam sa parade iz Moskve: „Ura!”