I dalje se na Balkanu zvecka oružjem, i dalje se priziva rat, šalju se deca na granice, kao da kroz vekove nismo naučili ništa, osim da ratujemo. U čitavu priču o ratu uključio se čak i predsednik Srbije Tomislav Nikolić, koji je izjavio da će „on i njegova deca prvi ići u rat, ako i dalje budu ubijani Srbi”. Aman, ljudi, dokle više?!

Zar nam je malo bilo crnih florova na reverima, prekinutih detinjstava, uništenih dečjih osmeha, izbegličkih kolona i treba li i danas u 21. veku ponovo da formiramo one Čarnojevićeve kolone?

Mislim da su Srbi skupo platili sve svoje ratove, snove i krvlju pretopili svoju zemlju. Toliko su je obeležili grobovima pobijene dece i svojih boraca da prosto nema više gde krst da se ubode. Zato se manimo više ratova i ubijanja, ajde da okrenemo drugi list i da umesto smrti tražimo rađanja.

Da obnavljamo našu zemlju dečjim osmehom, a ne da od njih pravimo siromahe, bez očeva, doma i otadžbine.

Nije to nikakav kukavički stav, naprotiv, to je pravi pobednički put, jer što više dečji osmeh bude pobeđivao crnilo to će nam naša Srbija biti bogatija, lepša i jača. Borimo se za tu decu da im obezbedimo život dostojan čoveka, da imaju dobre uslove da se školuju, da budu pravi i dobri ljudi, a ne da ih još golobrade oblačimo u uniforme i šaljemo ih u ratove! Umesto „kalašnjikova“
i bombi, dajmo im u ruke knjige, a umesto vojničkog šinjela neka ih greje roditeljski zagrljaj. Ništa sem prolivenih suza i jauka nećemo imati ukoliko im budemo kopali ratničke rovove.

Opametimo se dok je vreme i zaštitimo našu decu. „Samo da rata ne bude!”