Ej, bio je minus! U januaru. Živa u termometru padala je na neverovatnih minus 15. Ma na minus 22! A onda je usledio šok! Stiglo je otopljenje. Ali nema opuštanja! Približava nam se kataklizma. Za nekoliko dana udariće nas još gori, valjda, svemirski ledeni talas! Vadite najdeblje čizme, jakne, rukavice, kape i šalove kako biste nekako pretekli!

Ovako izgledaju izveštaji o vremenu već nedeljama. Bombarduju nas od ranog jutra savetima kako da izađemo u to što nas čeka ispred vrata. A tek biometeorološke prognoze! Evo, jutros rekoše da ću imati glavobolju, skočiće mi krvni pritisak, boleće me svih 206 kostiju, koliko bi trebalo da ih imam u telu, a istovremeno će mi se i spavati jer je napolju prijatnih 12 stepeni! Mogu da zamislim kako se smeju gorštaci i gorštakinje sa Golije, koji minus 15 imaju u novembru, pa se živa sroza na minus 30 tokom decembra i janura, a onda im “otopli” u februaru i bude minus 10! Smejem se i ja! A cela priča je, međutim, vrlo ozbiljna.

Zbog jake sugestije i autosugestije. Ako dopustim da me ubede da izlazim iz kuće u zamrzivač napolju, onda ću i ja isto to da učinim svojim finim mehanizmima u telu, koji nepogrešivo znaju kako da regulišu moje preživljavanje na hladnoći.

Zato ili neka nas od decembra do marta obore u zimski san jer je, prema njihovim izveštajima, nemoguće živeti u takvim meteorološkim uslovima, ili neka nas sve ostave na miru! Ako mi je hladno na plus deset, umotaću se u najdeblju odeću što imam, a ako ne, šetaću u kratkim rukavima. Jer želim da, potpuno slobodna, sopstvenim čulima osetim život i prosudim kako mi je. I to je to!