Vesna se nada da će im se sreća uskoro osmehnuti...

- Otkako znam za sebe, živimo u teškim uslovima. Opština Kula ništa nije preduzela da nam pomogne. Sa majkom smo živele od socijalne pomoći koju su nam davali samo zimi, u iznosu od 9.000 dinara. Govore da sam ja radno sposobna, a preko biroa neće da mi nađu posao - kaže Vesna i dodaje:

- Radim sezonski fizičke poslove, kopam i berem papriku i paradajz. I dok je mama bila živa, sve obaveze su bile na meni. Kuvala sam, čistila, brinula o sestri, o majci, koja je bila astmatičar i psihički bolesnik.

Zbog majčine bolesti Vesna i Nada skoro da nisu imale srećne trenutke u životu, a o bezbrižom detinjstvu su mogle samo da maštaju:

- Majka nije mogla da podnese nesreće koje su je zadesile. Na rukama joj je umro sin od šest meseci, rano je ostala bez muža, nikakvu zaštitu i pomoć nije imala... Umrla je od upale pluća.

Nada i Vesna trenutno žive kod tetke zato što im se kuća ruši.

- Kuća u kojoj smo živele je u trošnom stanju otkako smo je dobile. Naš otac je radio u firmi „1. maj“, vozio je traktor. Dok je jednog dana vozio, ujela ga je buba. Nije otišao kod lekara i primio injekciju, nego je mazao neku mast. Međutim, stanje se pogoršalo, dobio je trovanje i posle tri operacije je umro, u 38. godini života - priča Vesna i dodaje:

- Firma nije platila odštetu, nego nam je kupila kuću, koja nema ni kupatilo. Sobe su pune vlage, krov se ruši, crepovi stalno padaju. Dok je tata bio živ, kupio je plac i izgradio temelj za kuću, ali je stradao i nije stigao da je završi.

Vesnine želje su skromne:

- Sestra i ja trenutno živimo od njenog dečjeg dodatka, koji iznosi 3.000 dinara. Čekam da mi stigne mamina umrlica kako bih zvanično mogla da postanem sestrin staratelj i da obnovimo pravo na to primanje. Da bismo normalno živele, potrebno mi je da mi neko obezbedi posao i stalna primanja. Takođe nam je potrebna kuća. Molim sve ljude dobre volje koji su u mogućnosti da nam pomognu i obezbede materijal za kuću, da završimo ono što je otac započeo. Tada bi mnoge naše brige nestale - kroz suze priča ova devojka, koja kaže da ništa lepo u životu nije videla.

- Nisam mogla da izlazim kao moje drugarice, na moru nikada nismo bile, ništa lepo nismo doživele. Najlepše godine su mi prošle u brizi.