U birtanskom paramentu niko se nikome ne obraća po imenu. To je, naime, zabranjeno. Oni se moraju oslovljavati sa "časni poslaniče..." i potom sledi ime izborne jedinice u kojoj je dotični izabran.

Ako se neko ne može setiti ge je taj drugi izabran, slobodan ga je osloviti sa "casni gospodine" ili "časna gospođo".

A ako oslovljava nekoga iz vlastite stranke, britanski poslanik može sebi da dopustiti takvu familijarnost da ga oslovi sa "moj časni prijatelju".

Predsednik doma parlamenta, pak, može, ako baš želi, nekoga osloviti i po imenu, preneo je "Express.hr".

Sledeća zabranjena stvar je govoriti bilo kome osim predsedavajućem.

Direktno se obraćati ikome drugom je zabranjeno što i jeste razlog zašto političari obraćanje počinju sa "gospodine predsedavajući", a onda se na ono što su rekli drugi, prebacuju sa "on" ili "ona" je rekao ovo ili ono, odnosno ovakav je ili onakav.

U klupama, međutim, poslanici se došaptavaju, što se toleriše jer nije deo rasprave. A ako baš uzavre, onda ima i hukanja, vikanja... no to je već nešto drugo.

Treća zabranjena stvar je slikanje i snimanje. Jedini snimci koji su dopušteni su stalne, fiksirane TV kamere.

Iz bezbednosnih razloga fotografisanje u vestminsterskoj palati i inače je zabranjeno.

Nazvati nekoga lažovom i to je zabranjeno prema strogim odredbama korišćenja "neparlamentarnog jezika".

A ako se kome i omakne, predsedavajuci će ga odmah opomenuti i zamoliti da to povuče. Inače rizikuje da bude suspendovan.

Pored toga ni nazvati kolegu u parlamentu "licemerom" nije dopušteno.

Dugodgodišnja tradicija britanskog parlamenta ogleda se i u popisu zabranjenih uvreda: "Beznačajni čoveče", "svinjo", "pacove", "huljo"...

Još jedna stvar oko koje nema polemike su pravila odevanja.

Od muškaraca se očekuje da dolaze u košulji i kravati, od žena da na sebi imaju poslovno odelo ili nešto slično.

Takođe, u parlament je zabranjeno doći u oklopu i sa mačem. Ovu zabranu je uveo kralj Edvard II.

Sledeća stvar je pitanje jezika. U Velikoj Britaniji danas milioni ljudi govore velški, desetine hiljada škotski, slično kao i gelski u Irskoj.

Uprkos tome, jedini jezik na kojem se sme govoriti je engleski, jer nema prevodilaca kao u Evropskom parlamentu.

I na kraju i dan danas postoji zakon po kojem je u tamošnjem parlamentu zabranjeno umreti.

Razlog za donošenje takvog zakona potiče iz srednjeg veka, kada je odlučeno da svako ko umre u parlamentu, ima pravo na državnu sahranu.