Naravno, iz debele senke ih podržavaju neki drugi, daleko moćniji, koji sede u udobnim kabinetima u pojedinim svetskim centrima moći i čija deca sigurno neće ginuti ako se kod nas ostvari najgori scenario.

U Hrvatskoj su posle 70 godina ustaše ponovo legitimna politička opcija, ali pošto tamo više skoro i da nema Srba, mali je potencijal za neke ozbiljnije sukobe.

Bakir Izetbegović je na sopstvenom primeru pokazao da je među onima koji prave belaj u Bosni ravnopravniji od Mileta Dodika. Jedan ima podršku iz Moskve, a drugi sa Zapada, ali ni jedne ni druge u suštini ne zanima kako žive Srbi i Bošnjaci i sa kakvim problemima se suočavaju.

Makedonija, koja je bila slepi poslušnik Zapada od osamostaljenja, postala je talac planova o velikoj Albaniji. Da li će Albanci sačekati da se Makedonci poubijaju između sebe, pa tek onda krenuti da uzmu svoje ili će izgubiti strpljenje, videćemo u narednim danima. Tek, eventualni sukobi u Makedoniji mogli bi se vrlo lako preliti i na jug Srbije. Situacija je daleko od idilične i u Crnoj Gori.

U celom tom haosu Srbija izgleda kao sunčani proplanak u tami povampirene balkanske mržnje. Zato veoma čudno zvuče izjave pojedinih domaćih političara, koji, izgleda, ne vide drugi način da osvoje vlast i koje je, izgleda, uhvatio žar predizborne borbe, pa trabunjaju svakakve gluposti. Jedan od njih reče da priželjkuje da se u Srbiji zapuca kao u Makedoniji. I njemu, i svima koji tako nešto žele, treba reći da dobro načulje uši, jedini zvuk koji će sasvim sigurno čuti je zveket u njihovim praznim glavama, čim pričaju besmislice.