„Poljudom” se orilo „ubij Srbina” po ko zna koji put, uletali su huligani na teren, jurili da linčuju sudiju. Kome nedostaje bivša Juga i njen nekadašnji fudbalski sjaj, može taj osećaj da okači mačku o rep. Nacionalizam bukti sve više u buretu baruta zvanom Balkan. Toga ovde ne manjka, zla krv nije se pročistila.

Istina, većina ljudi bi volela da na stadionima Zvezde i Partizana, kao pre tri decenije, gleda zagrebački Dinamo, splitske „bile“, Sarajevo, Želju... Prilično sam siguran da se to u skorije vreme neće dogoditi. Što je babi milo, to joj se i snilo - izreka je koja na pravi način ocrtava projekat nekoliko miliona fudbalskih zaljubljenika sa prostora nekadašnje Jugoslavije, odnosno ideju i želju u njihovim glavama, koja će ostati samo sanak pusti. Nije ni kod nas bolja situacija što se tiče famoznih navijača, u čijim je kandžama i srpski fudbal. Sve je i ovde jasno - niko im ništa ne može, ili neće.

Stoga, ljudi se plaše za svoje zdravlje i to je sasvim prirodno. Pa je i potpuno jasno da niko normalan neće da se složi sa tim da nečiji sin, brat ili suprug ide na utakmice na kojima će pre da se ogrebe za šljagu ili popije baklju u lice nego što će gledati igru. Jer fudbal je ipak samo lopta. Okrugla, kao i glava na ramenima, ali od glave se ja ipak ne bih opraštao zbog lopte. Koga drma emotivna kriza zbog jugoslovenskog fudbala, uvek može da evocira uspomene pomoću albuma sa sličicama, video-klipova, priča savremenika. Druga su vremena, drugi i aršini. Ali i tada, a i sada, životi su bili najbitniji. Važniji od regionalne lige.