Hiljade roditelja isto pričaju - dugo pokušavaju da objasne učetiljima da neko zlostavlja njihovu decu. Ali bezuspešno! Sve počinje zadirkivanjem, bacanjem knjiga, ponižavanjem, sledi guranje, udaranje, a na kraju tuča! Kako roditelji svedoče, savetuju svojoj deci da prvi ne udare, ali da se brane.

Roditelji više nisu mirni dok rade! Jer pojedina deca, koja ne znaju da se biju, trpe nasilje po godinu i kusur. Dolaze kućama izgrebana, tučena, vređana.Takvo dete majci i ocu odgovara da ga je drug iz razreda napao, a on se branio.

Majka savetuje: “Nemoj, sine, prvi!”, a dete odgovara: „Mama, on me dira od prvog razreda. Sada je polovina drugog!“. Dečak odlučuje da pruži otpor. Kada su dečaci, među kojima i onaj koji ga je tukao, krenuli ka njemu, uzeo je drvo i iz straha udario jednog od njih. Taj ga je šutnuo u stomak. Učiteljica je sačekala dečakovog oca, rekla mu da je njegov sin drvetom udario druga, da je popustio u učenju...

Rekla je da na času fizičkog ne može da gleda u svu decu, jer joj nekoliko njih beži iza zgrade!

Pa gospodo draga, u školama, onog momenta kad vam pošaljemo decu, dužni ste po zakonu da nam ih vratite zdrave i čitave! Da ih vidite sve, a ne samo neke od njih! Ne mogu roditelji istovremeno da budu na poslu i u školi kako bi preuzeli vašu odgovornost!

Ministre Šarčeviću, ko je odgovoran za našu decu u školama? I kada će tolerancija na vršnjačko nasilje biti nulta, kao što ste obećali?

Da se razumemo, ovde deca nisu ni za šta kriva! Ona reaguju onako kako znaju, pošto učitelji ne vide tuče po hodnicma i časovima i ne čuju sve roditelje!