Uopšte ne biraju šta će reći i obećati, samo da bi neko zaokružio broj ispred njihovog imena na glasačkom listiću.

Da je samo nebo granica dokle su političari spremni da idu u svojim fantazijama kako bi ubedili sirotinju raju da glasa za njih, najbolje se može videti u njihovim porukama. Te poruke su toliko slične „Ivici i Marici”, „Pepeljugi” ili „Mačku u čizmama”, da se mnogi građani pitaju da li se kandidati trkaju za predsednika Srbije ili za neku književnu nagradu u sektoru basni i nadrealnih priča.

Kada vidim kako jedni tvrde „da će biti i homoseksualci, samo da pobede“, drugi bez trunke blama lažu da su bili na ratištu, i to 9. marta 1991, onda kada oružanog sukoba u Jugoslaviji nije ni bilo, a treći pričaju o povećanjima plata i penzija, i to da ne trepnu kada toliko sočno slažu. Zapitam se da li se to ponovo snimaju čuvene „Priče iz Nepričave”, samo ovog puta u drugačijim okolnostima.

Laž je, nažalost, postala najprodavanija roba, a prodavanja magle ili što naš narod kaže „mu*a za bubrege“, toliko se razgranalo da te robe imamo i za izvoz.

Političari, dosta sa zaglupljivanjem nacije, „Crvenkapu” smo davno pročitali, „Pinokija” i njegov nos dobro upamtili, u „Nedođiji” živimo, Aladinove lampe davno smo protrljali, a Andersenove bajke preživeli. Pazite šta govorite i obećavate da vas narod na izborima ne bi poslao u „Poslednji krug u Monci”.