Čim i Putinu nude tu ptičicu, odmah pomislim da Srbija i nije najgora zemlja na svetu. Mnogo gore su one u kojima je patkica pobedila. Pojedine od njih, poput bliskoistočnih zemalja, od relativno uređenih država postale su poprišta krvavih građanskih i verskih ratova. Sad su se, izgleda, na pačjem putu našli Balkan i Rusija, a prva će, po svoj prilici, nastradati Makedonija, u kojoj se opasno kuva i koja pre svega zbog mešovite etničke strukture može svakog časa planuti.

Šta nam nude Soroševi patkari? Bolji život? Ne! Radna mesta? Ne! Socijalno pravedniju državu? Nikako. Nude nam jednostavno da sve srušimo. I šta ćemo da radimo posle toga? Ništa, kao i posle 5. oktobra (za koji sam nekad mislio da je najsvetliji datum u novijoj srpskoj istoriji), došla bi neka tuđa vlast, tuđi novac, možda i tuđa vojska... Uzeli bi nam i ono što nisu do sada, oteli i ono što nisu srušili u bombardovanju 1999. godine.

U tom metežu, kao i prošlog puta, zaradili bi samo izvođači radova, profesionalni revolucionari. Oni što pišu mustre za revolucije od Latinske Amerike do Sirije, Libije, Egipta, a danas i Makedonije, znaju zbog čega rade to što rade. Plašim se za one koji ih slepo slede da bi se grdno razočarali, baš kao i mnogi od nas posle 5. oktobra.

Zato nije pametno hvatati se za žutu i ostale strane patke. Treba ih pustiti da odlete svome jatu, koje, po svoj prilici, više nije dobrodošlo ni u Vašingtonu. Imamo mi dovoljno svojih patki, i ne mislim da treba da ih uvozimo.

Odavno smo prošli pačju školu!