Nebitno je našim državnicima kako građani države žive, imaju li uopšte od čega da žive, kako ih državne institucije tretiraju, školuju, leče, te brinu o ispravnosti onoga što jedu, a što su one dužne da kontrolišu.

Jer, uprkos dokazima „crno na belo” da je jedna veterinarska ustanova falsifikovala dokumentaciju o uništavanju čak 176 tona uginulih (čitaj: neispravnih za ishranu!) kokošaka, te potvrdi policijskih inspektora da se s dokumentacijom mrtve peradi „muljalo”, građane Srbije i dalje hrani ta ista firma koja im je, po svemu sudeći, podvalila neispravno meso, kao i veterinarska ustanova koja joj je pomogla da ga poturi kao ispravno.

I toliko je bahata ta naša država prema građanima i njihovoj dobrobiti, da na sve ove dokaze ćuti, te resorno ministarstvo, čija inspekcija i treba da se brine o tome da ovakvih slučajeva uopšte ne bude, nije našlo za shodno ni prstom da mrdne, iako su poodavno upoznati sa svim pojedinostima.

Tako se u ovoj državi umesto stranih investicija, BDP-a, zaposlenosti i standarda, povećava broj bahatih direktora, mobingovanih radnika i amnestiranih falsifikatora, što diploma, što razne druge dokumentacije, pa i one o ispravnosti mesa.

No, kao i u svakoj, i u ovoj tragediji ima i sreće u nesreći. „Sreća” je (što je pak tragedija svoje vrste, a za šta se takođe ova naša država pobrinula), da je sve manje onih koji sebi uošte mogu da priušte da jedu meso.