Poslednji u nizu onih koji bi rado taj srpski grad videli u albanskoj veštačkoj tvorevini je Ramuš Haradinaj, vođa OVK. Seo je Ramuš za svoj sto, skinuo je krvavu zločinačku uniformu i obukao odelo, dlaku je promenio, ali ćud ostade ista. Uzeo je mapu Balkana i počeo da crta granice, a prema tom crtežu, grad Niš je duboko u albanskoj velikoj državi, koja obuhvata Kosovo, jug Srbije, delove Makedonije i Grčke.

Očigledno je da albanski snovi s početka 19. veka, uobličeni Prizrenskom ligom, a koje su podržavali i Staljin i Mao Cedung, još traju i postaju sve realniji.

Zar je moguće da svako danas može da pljune po Srbiji i nikom ništa?! Reakcije na ove napade su površne i smešne, kako iz Nemanjine, tako i iz Brisela, Vašingtona i Moskve. Došlo je, dakle, ono Andrićevo doba, kada pametni zaćute, budale progovore, a fukara se obogati.

Ipak, ono što najviše plaši je činjenica da velike sile i EU gromoglasno ćute na želje Tačija, Haradinaja i Vokera, što daje samo vetar u leđa novom ratu. Kao da moćnicima nije bilo dovoljno zla na našem evropskom poluostrvu, već žele da Balkan, bure baruta, poput Atlantide potope u krvi.

Aman, ljudi, dosta! Pustite nas da konačno mirno živimo i da se smejemo punim plućima. Da sinove za ženidbu, a ne za rat spremamo. Da ćerke ne stoje uplakane pored prozora i gledaju kako im očevi odlaze u krvave bitke.

Na Balkanu svi imaju snove o velikoj Srbiji, Albaniji, Hrvatskoj, Bugarskoj... A u stvari pojma nemaju koliko su svi zajedno zapravo mali.