Koliko god se mi roditelji borili protiv „smartrevolucije”, ona je prodrla u svaku poru života.

Naravno, njen uticaj na ponašanje dece je evidentan- ne progovaraju do trećeg rođendana.

Uz to, naša dečica ne pokazuju emocije, nemaju facijalnu ekspresiju, a vrlo često izbegavaju kontakt očima.

Jedini momenat kada oni usmere pažnju na nekoga jeste pokušaj da im se oduzmu telefon ili kompjuter. Tada, iako ne progovaraju, vrište da se cela zgrada trese, agresivna su i strašno negoduju. Uspaničeni roditelji trče kod pedijatra tražeći pomoć. Doktori, sa druge strane, vrlo tačno opisuju šta je sa našom decom, a neku šalju kod psihologa i stručne timove, koji se bave tim problemom. A ponekad se desi da neko dete dobije i dijagnozu autizma, iako nema taj poremećaj.

Dakle, problem je veliki! Ne samo u Srbiji već na čitavoj planeti. Deca sede ispred ekrana, potpuno su asocijalna, a sa uređaja im stiže sve ono što ih zanima, te nemaju potrebu za komunikacijom sa drugima. U takvoj situaciji je prirodno da su im sunčan dan, parkić i druga deca potpuno aut.

Logično pitanje koje se ovde nameće jeste da li će neko da revidira teoriju razvojne psihologije i fiziologije? Jer kada su pisane, nije bilo ometajućeg faktora - smartfona, tableta i kompjutera. Fakat je da su postali deo naših života i sad, hteli mi to ili ne, nema nazad. Evolucija ide dalje!