Umesto da se zatvaraju kao u prethodnim decenijama i da se prodaju u bescenje tajkunima i kriminalcima, nove fabrike i novi pogoni sada se otvaraju i zapošljavaju nove ranike. Sigurno je da ih još nema dovoljno, da su plate u većini od njih male i nedovoljne, ali važno je da se, korak po korak, krećemo uzlaznom putanjom.

Naravno, uvek ima šta da se kritikuje, uvek ima dosta onih koji pokušavaju da se ogrebu od državu, ali niko ne može da negira da je u odnosu na 2012, kada je na vlasti bila sadašnja opozicija, Srbiji krenulo nabolje.

Te 2012, Aleksandar Vučić povukao je potez koji je na duži rok obesmislio opoziciju u Srbiji. Preuzeo je od stranaka DOS-a sve što je bilo napredno i što je valjalo u njihovim programima, uključujući i evropske integracije i četiri stuba spoljne politike.

Ali ima još nešto, i to možda najvažnije. Za razliku od svih njih, imao je energije i volje da sve ono za šta se deklarativno zalaže počne da sprovodi u delo. Polako, ali uporno, ponekad padajući, ali opet ustajući, kao u filmu o Rokiju, uspeo je da Srbiju izgura na dobar put.

Da li je odlaskom sa premijerske funkcije Vučić završio svoju misiju? Sasvim je sigurno da nije.

To će se desiti u onom momentu kada budemo toliko čvrsto na zdravim nogama da postane manje važno ko obavlja koju funkciju u državi. Kada naša reč na svakoj adresi u svetu bude jača od Tačijeve.

Zato će Vučić, hteo ili ne hteo, morati svoj kamen da izgura do vrha brda. Ovde nema nikoga ko može da to uradi umesto njega.