Konačno da se naši predsednici i “veliki bosovi” zaklinju pred jednim svetim pismom i papirom koji je toliko postojan i nepromenjiv, a ne samo nad Ustavom, koji menjamo kako nam diriguju i kako nam se prohte.

Polako, ali sigurno Srbija se okreće svojoj tradiciji i onome što ju je krasilo kroz vekove, tako da ova zakletva koju će Aleksandar Vučić položiti nije samo još jedna u nizu već je ona prva, koja će, nadam se, postati najvažnija tradicija, a to je da nam šefovi država polože račune pred srpskom svetinjom. Pa neka nešto slažu tad, ako smeju.

Voleo bih, naravno, i kada bi Ustav Srbije bio postojan kao Miroslavljevo jevanđelje, kada ga ne bi menjali na svake tri-četiri ili na svakih deset godina. Na primer, tek što smo se na sadašnji ustav navikli, već se javljaju priče o njegovoj promeni, a sve to radi navodne saglasnosti našeg najvišeg pravnog akta sa zakonima EU.

Ajde jednom za svagda da sročimo tu knjigu zvanu Ustav i da je više ne menjamo, da nam traje vekovima i da nam zaista postane svetinja, a ne tek tamo neko parče hartije. Koliko smo ga puta menjali, ni istoričari ne mogu iz prvog puta da kažu, a to je velika srpska sramota.

Ono što zaista budi nadu da ćemo konačno postati ozbiljna zemlja, koja ne da na sebe i koja se ne stidi svoje tradicije, jeste povratak jevanđelja na velika vrata, još samo da nekako ubedimo braću Ruse da nam daju onih nekoliko strana što nam ukradoše, ali to je već druga priča.