Trebaju li joj institucije, ili želimo da živimo u provizorijumu u kojem će zakoni važiti samo za obične smrtnike, ali ne i za neke nedodirljive ljude koji su umislili da su država u državi? Vrlo je lako predsednika proglasiti lešinarom, ili čime god hoćete, ako nemate problema sa savešću i ne shvatate da time ružite državu u kojoj živite, pa i samoga sebe, samo ne biste li nekako izbegli plaćanje poreza.

Izvinite, ali ja za porodični stančić od 40 kvadrata redovno plaćam porez i dobro pazim da ne zakasnim sa ratom kako mi ne bi obračunali kamatu. Ne znam zašto bi neki biznismen, kako god da se zove i kakva god politička uverenja imao, imao veća prava od bilo kog građanina Srbije. Ili su možda ti moćnici iz senke navikli da sa svakom vlašću koja dođe naprave neprincipijelne dilove u stilu da od nje dobijaju novac, a da ih za uzvrat ne diraju. To se u slobodnom prevodu zove reket, a ljudi koji se time bave su reketaši.

To sa novinarstvom i slobodnim medijima ima veze jedino u smislu da ih bruka i pravi od jedne časne i društvenokorisne i korektivne profesije nešto potpuno drugačije. Nešto što funkcioniše mnogo bliže mafijaškim nego državnim zakonima. Ako novinarstvo u ovoj zemlji treba tako da funkcioniše, možda je bolje da nema ni zemlje ni novinarstva.

I da, kada smo kod pojmova lešinari, lešinarstvo i lešinarenje, mislim da je ova reč koja se u subotu pojavila na naslovnoj strani jednih dnevnih novina epitet koji najbolje opisuje one koji su je upotrebili. Krajnje vreme bi bilo da lešinarstvo izađe iz novinarstva. Za opšte dobro!