Uopšte mi se ne sviđa da neki moderni robovlasnik, koji je došao ko zna odakle, teroriše naše ljude za mizernu platu. Ipak, mislim da „Fijat” nije takav slučaj i da grad Kragujevac baš ovoj fabrici može da zahvali što više nije „dolina gladi”, kako su ga zvali kad je propala „Zastava”.

Priča o „Fijatu” u Srbiji nije nimalo jednostavna i mora se posmatrati iz više uglova. Čini se da iza svega stoje i pozitivne, ali i pomalo nerealne ambicije i „Fijata” i Vlade Srbije (one bivše). Te velike planove u startu je pokosila ekonomska kriza, a još više to što nikada nije počeo spasonosni izvoz za Rusiju, na koji su svi računali. Tako je kragujevačka ispostava „Fijata” ostala svih ovih godina negde na ivici, a kada loše ide, to uvek osete radnici na svojim leđima.

Svim vladama nakon Borisa Tadića pitanje „Fijata” ostalo je da visi nad glavom jer niko ne sme ni da zamisli kakvu bi nam štetu nanelo zatvaranje ove fabrike. Svaka čast radnicima, ali čini se da ni pojedini sindikati i sindikalci, posebno oni koji su ispostava bivše vlasti, ne žele da shvate koliko je situacija ozbiljna. Možda bi se neki od onih koji odbijaju da sednu za pregovarački sto sa poslodavcima lepo snašli i da se „Fijat” zatvori, ali ne verujem da bi sve njihove kolege bile te sreće.

Danas u Srbiji uopšte nije lako naći pristojan posao sa redovnom platom. Zato bi bilo najpametnije prihvatiti savet premijerke Ane Brnabić i za pregovaračkim stolom se izboriti za bolju poziciju radnika. Sve su prilike da je đavo odneo šalu i zato svi treba da se uozbilje. Ponajpre oni čije porodice zavise od „Fijata”.