Pred nama je PRVA ZAPOVEST BOŽJA data na tablicama zakona proroku Mojsiju. Iz njenog sadržaja jasno se vidi da je njen smisao upućen na bogopoznanje, odnosno bogopoštovanje. Naš Bog je Presveta Trojica, odnosno zajednica tri ličnosti, koje su savremim jezikom izrečeno apsolutni izraz harmonije. Trojični Bog, Otac, Sin i Duh sveti stvarajući čoveka po liku svome žele da uspostave slobodni odnos ljubavi.

Tako je nama radi pomoći u tome i dat starozavetni zakon. U Mojsijevo vreme svet je uglavnom bio mnogobožački i stoga prva zapovest jasno ukazuje da je Bog jedan - jedinstvena zajednica tri konkretne ličnosti. Time se u osnovi ukazuje čoveku na istinsko bogopoštovanje, koje pre svega ukida mogućnost mnogih lažnih i izmišljenih bogova, jer se upravo pravi Bog tome i javio narodu izabranom.

Ličnosnim definisanjem Boga i nemogućnošću postojanja više bogova starozavetna prva zapovest jasno ukazuje čoveku na istinski način na koji se Bog poštuje, i to Bog koji je realno živo osvedočen i prisutan.

Ova zapovest je tu i da nas u novom zavetu jasno usmeri na Gospoda Isusa Hrista, koji budući sin Božji prima ljudsku prirodu radi našeg spasenja.

Praktična važnost prve zapovesti i danas je više nego očigledna, jer savremeni tokovi društva otvaraju velika vrata za mnogoboštvo, koje ide od mrtvih stvari do obožavanja palog sveta, duhovnog sveta tame i na kraju sopstvene gordosti i sujete.

Zato zapovesti Božje i jesu tu da slobodno definišu i usmere čovekovu veru u istinskog Boga (Presvetu Trojicu), sa koji se čoveku projavio ovaploćenjem, rođenjem, propoveđu, stradanjem, smrću i vaskrsenjem bogočoveka Hrista.

Starozavetni zakon dat je kao priprema za dolazak Sina Božjeg ljudskome rodu, a po Vaznesenju dobar je pomoćnik za život po jevanđelju.