Tek što se nakon prvog naleta nemačkih bombardera malo slegla prašina i detonacije teških bombi nadjačao plač i jauk ranjenih i izbezumljenih Beograđana, koji su bezglavo nekud bežali između ruševina, počeli su bežanija i rasulo jugoslovenske vlade i mladog kralja Petra Drugog Karađorđevića sa njegovom svitom.

U nedelju 13. aprila jugoslovenska vlada održala je na Palama svoju poslednju sednicu. Tog dana kralj Petar je prispeo u Ostrog, odavno već predviđen i pripremljen za moguću ratnu prestonicu. Jedan od poslednjih svedoka tih burnih ostroških dana bio je, nažalost odavno pokojni, iguman Serafim Kašić. 

„Upravitelj manastira tada je bio izuzetno popularan i kod naroda omiljen arhimandrit Leontije Mitrović, a čuvar ćivota Svetog Vasilija iguman Gerasim Čečur. Jednoga dana, banu u Gornji manastir arhimandrit Leontije:

- A, đeco, sivi sokolovi, da se isprazne i lepo očiste i nameste one tri sobe u manastiru, imaćemo noćas na konaku stidne goste...

Niko, naravno, ne sme ni pitati ko su gosti. U sve tri sobe namestismo po jedan krevet. Leontije stalno nadzire i naređuje šta i kako valja namestiti. Najlepši krevet, sa onim finim mesinganim uzglavnicama i posteljinu sa vezenim jastucima i čipkanim čaršavima u onu srednju sobu. Kad pred veče sve bi gotovo, Leontije nas prizva i okupi:

Šta je sve kralj poneo sa sobom

Bežeći iz Beograda početkom aprila 1941. godine kralj Petar Drugi Karađorđević poneo je sa sobom državni novac, umetnička dela, ali i tri najveće hrišćanske relikvije - ruku Svetog Jovana Krstitelja, ikonu Bogorodice Filermose i delove Časnog krsta.

Najveći deo tog bogatstva, koji kralj nije mogao da ponese sa sobom, ostao je u manastiru Ostrog i okolini Nikšića, a za njega su se od tada borili mnogi. Od Italijana, Nemaca, četnika i partizana u Drugom svetskom ratu do komunističke vlasti pa do današnjega dana Malteški vitezovi i mnoge strane sile. „Alo!” u nastavcima objavljuje delove jedne od najuzbudljivijih priča u našoj istoriji.

- E sad, đeco, idite te obucite najlepše i najnovije odežde jer će nam noćas na konak stići naš presvetli kralj. Ratni požar nagnao sokola da spas potraži u ovim gredama i ovom svetom hramu...

Dok su se ona dva svijetla odozdo, serpentinama uz strmu, šumovitu padinu, sporo približavala, ja sam stalno pokušavao da zamislim kako li to izgleda kralj i vežbao kako ću mu se što smernije pokloniti. Prvi prispe krupan čovek u uniformi. Drži baterijsku lampu u ruci i ne mogu mu čisto videti lice. Prilazi nekako nepoverljivo, meri me od glave do peta i onda tiho pita:

- A gde ti je otac Leontije?

Dok objašnjavam da on čeka pored svetih mošti Svetitelja, ispred mene minu sitna prilika u svetlom mantilu i sa velikim kačketom na glavi. Minu bez reči i naklona, a ja u čudu ne uspeh ruku pružiti ni onom drugom pratiocu sa svetlom koji se uljudno pozdravi i spomenu boga...
Znao sam da je kralj mlad, ali mi ni u snu nije bilo da je tako sitan i upotan, a pogotovu ne da se ne ume uljudno pozdraviti i ruku čoveku pružiti...

Još dok je kralj sa pratiocima bio u ćivotu, oko manastira je zagušila vojska. Nas su sve preselili i smestili u konak ispred manastira, čak i igumana Čečura i arhimandrita Leontija.

Ujutro mi poranili na jutarnju molitvu, ali nas na ulazu dočeka straža: 

- Neka, preskočite jutros zvona i molitve, oprostiće Bog i Sveti Vasilije, da ne probudite Njegovu svetlost kralja... 

Vratismo se natrag u konak i ne izlazimo više negde do osam-devet sati. Onda mene kao najmlađeg poslaše da donesem vode. Izađem bojažljivo i odmah vidim da nema straže na kapiji ispred manastira. Nema ni vojnika nigde okolo. Uđem polako unutra. Ne čuje se niko. Ispenjem se na vrh prstiju do prve sobe - ona prazna. Tako i ostale, zijaju otvorena vrata, a unutra nigde nikoga. Na stočiću u sobi u kojoj je spavao kralj otvorena spomenica i u njoj dosta nevešto, osnovačkim rukopisom napisano: ‚Slava Ti i milost, Sveti Vasilije. U ovim teškim danima pomozi mojoj junačkoj vojsci i mome ljubljenom narodu. Petar‘.

Tek mnogo kasnije saznali smo da su oni izgleda imali radio-stanicu i da su obavešteni da je vojska pred kapitulacijom. Zato su tako na trku, kriomice, otišli iz Ostroga kako bi ugrabili da bezbedno uzlete sa Kapinog polja kod Nikšića.”