Šta god da o njemu i njegovim ratnim poduhvatima mislimo, treba da to ostavimo sa strane i priznamo mu, kao i svakom čoveku na ovom svetu, pravo na lečenje i na život, jer, podsetiću, svako je nevin dok se ne dokaže suprotno.

Zbog toga Vlada mora što pre da da garancije Hagu za puštanje Mladića na lečenje u Beograd, kako nam se ne bi dogodio novi slučaj „Tolimir“. Ljudi moji, taj general je branio Srbe preko Drine, ali braneći njih branio je i nas u Srbiji. Da li je moglo bolje? Da li je moglo pametnije? Da li je pritom počinjen neki zločin? O tome neka drugi i istorija sude. On je sada veoma bolestan čovek, kome je neophodna bolja medicinska nega nego što je ima u Sheveningenu.

Zar je moguće da se o njegovoj bolesti ni familija ne obavesti? Da ni njegovi najbliži ne mogu dobiti lekarske snimke? Da mu zatvorski stražar daje lekove, koje hoće i kad hoće, a ne lekar? Da mu za srce nije ni određena neophodna terapija? Jednostavno, opšti javašluk i sramota Haga, ali i UN, pod čijim patronatom funkcioniše taj sud.

Čujem da mnogi u Srbiji spremaju kuke i motike na Vladu zbob odluke da da garancije za Mladićevo lečenje. Pominju neki otklon Srbije od devedesetih, a i sami još žive u njima. Ovde nije reč o ratu, on je hvala bogu prošao i nikada se više ne vratio, nije reč ni o Srbima, Hrvatima, Bošnjacima. Nema mesta za priče o zločinu. To su sve promašene teme... Glavna stvar je čovek i pravo na život.