Nikša S. rođen je 1990. godine u Sarajevu, od majke Svetlane, Crnogorke iz okoline Nikšića i oca Milana, Srbina rodom iz Ćićevca, avio-mehaničara kome se svaki trag gubi početkom 1993. u jednom od “krakova“ butmirskog tunela.

U avgustu 2013. godine, Nikša, koji je tada imao dvadesettri godine odlazi sa društvom na more. U Neum.

Od tada ga je majka videla jednom, na nekoj od društvenih mreža u septembru iste godine, i jedva ga je prepoznala. Zapamtila mu je i potpis: Ebu Nihad. Njen Nikša.

“Rodila sam ga u trideset trećoj i bila najsrećnija žena na svetu. Posle sedam godina iščekivanja i lečenja, od Cetinja i dr Mića Vukića pa do Zagreba i dr Asima Kurjaka, uspelo je. Pokojni Milan nas je držao kao malo vode na dlanu, a onda je došao rat. Nekako smo uspeli da u jednom od letova pod obezbeđenjem snaga UN, sa butmirskog aerodroma odemo u Švedsku. O Milanu se ni danas ne zna ništa”, kaže Svetlana S za Pobjedu.

Pre 17 godina vratila se sa sinom u Sarajevo. Zaposlila se odmah u jednoj od tamošnjih bolnica i ubrzo postala glavna medicinska sestra na odeljenju neurohirurgije. Nikša joj je sve na svetu, a onda se u njihovom životu pojavljuje Sead I., ortoped, koji je neodoljivo podsećao na njenog Milana. Čovek za kojeg je mislila da “ni mrava ne bi zgazio“ brinuo je posebno o Nikši.

“A, onda, sećam se, bilo je vreme ramazanskog posta i Sead mi je, potpuno nenadano, postavio uslov: ili da ja i Nikša primimo islam, ili razlaz. Bila sam zapanjena. To nije bio onaj čovek. Od izraza njegovog lica sva sam pretrnula od straha. Otišao je, ali sam toga trenutka, a da nisam bila svesna, izgubila i sina. Postao je ćudljiv, potpuno zatvoren i nepoverljiv. Tešila sam se mišlju da su to “one“ kritične godine”, kaže ona.

Ali tek kad ga je bespovratno izgubila Svetlana je počela da slaže kockice tragičnog mozaika. Setila se Nikšinih čestih odlazaka u Hadžiće i pretraživanja društvenih mreža sa sadržajima koji su se odnosili na islamske radikale. Imao je kontakte i sa izvesnom Magdalenom A., bivšom katolikinjom koja je primila islam, kao i sa Mirjanom P. iz Beograda.

Navodno je Mirjanin suprug sa celom porodicom, uključujući i maloletnu ćerku N. P., završio na nekom od sirijskih ratišta. Preturajući po Nikšinoj “zaostavštini“, Svetlana je naišla na brojna imena o kojim je čitala u medijima. 

“Pre nešto više od mesec dana, bila sam u poseti rodbini u okolini Nikšića i čitala tekst o balkanskim džihadistima. U tom tekstu se pominje i M. N. i shvatila sam da je to isti čovek čije sam ime našla u jednom od Nikšinih notesa. Naišla sam i na još neka od imena i prezimena ljudi i žena sa kojimaje moj sin očigledno imao nekakve kontakte. I sama sam pokušala da nekoga od njih kontaktiram, ali na moju nesreću nisam uspela. A samo sam htela da saznam bilo što o mom dečaku. Da saznam makar je li živ. Bez obzira što znam da sam ga zauvek izgubila”, kazala je tiho Svetlana, koja već godinama ne zna gde je njen sin.

Tokom gotovo četvorogodišnjeg istraživanja i brojnih razgovora sa osobama veoma upućenim u tokove unutar radikalnih islamističkih grupacija od Tuzle, Sarajeva, Tutina, Novog Pazara, Plava, Rožaja, Kukeša, Prištine pa do Kačanika moglo se u zemljama Zapadnog Balkana identifikovati dvadesetak takozvanih verskih konvertita, odnosno hrišćana koji su primili muslimansku veru i otišli na ratišta Sirije i Iraka.

Najviše ih je iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Kosova i Makedonije.